NEZAVISNI HRVATSKI SINDIKATI
SAVEZ SAMOSTALNIH SINDIKATA HRVATSKE
MATICA HRVATSKIH SINDIKATA
HRVATSKA UDRUGA RADNIČKIH SINDIKATA
UDRUGA RADNIČKIH SINDIKATA HRVATSKE
Zagreb, 27. siječnja 2014.
ZASTUPNICAMA I ZASTUPNICIMA
HRVATSKOG SABORA
PRIMJEDBE NA PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI NA RADU
Poštovane zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora,
Na početku želimo naglasiti da su stručnjaci sindikalnih središnjica formalno bili uključeni u tripartitnu radnu skupinu za izradu prijedloga Zakona o zaštiti na radu, no niti jedna njihova primjedba ili prijedlog nije usvojen. Štoviše, u nekoliko slučajeva u kojima su socijalni partneri (sindikalne središnjice i HUP) uspjeli postići dogovor, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava ih je, kao predlagatelj Zakona, jednostrano odbilo. Stoga smo prisiljeni obratiti vam se neposredno s općim komentarom očekivanih učinaka Zakona, kao i s primjedbama na pojedine članke.
Iako je javna rasprava provedena, predlagatelj Zakona nije objavio izvješće o provedenom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću niti procjenu učinaka propisa.
Zakon koji stoji pred vama korak je unatrag u odnosu na ulogu radničkih predstavnika za zaštitu na radu kao i u odnosu na samu ulogu sindikata. Izjavu MRMS-a kako je ova Vlada predstavnik svih građana, a ne (samo) sindikata posve je besmislena u uvjetima kada se zna da je riječ o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu (a ne na ulici…)! Stoga dopisu prilažemo i prijevod studije Europskoga sindikalnog instituta/ETUI pod nazivom „Utjecaj povjerenika zaštite na radu na zdravlje na radu“. Vjerojatno nećete imati vremena pročitati je u cijelosti, ali apeliramo da pročitate makar dijelove istraživanja koji govori kako je prevencija puno uspješnija, a broj povreda na radu značajno manji kod poslodavaca kod kojih djeluju povjerenici za zaštitu na radu, a posebice u slučajevima kada ti povjerenici imaju stručnu, organizacijsku, edukacijsku i svaku drugu pomoć sindikata. Ili pročitajte makar dio pod nazivom „Političari i opća država“!
U skladu s rečenim, moramo naglasiti kako nam je posve neprihvatljiva namjera predlagatelja da u sastavu Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu (članak 5.), predstavnici radnika i poslodavaca budu podzastupljeni u odnosu na broj članova koje predlaže i imenuje Vlada RH. Ako nam je zajednički interes razvoj zdravlja i sigurnosti na radu, a poslodavci i sindikati imaju i dodatnu odgovornost u provedbi Zakonu i u nadzoru nad njegovom provedbom, tada očekujemo i ravnopravno sudjelovanje u ovom tijelu koje ima, ili bi trebalo imati, savjetodavnu ulogu prema izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.
Neprihvatljive su nam izmjene u postupku izbora i imenovanja povjerenika radnika za zaštitu na radu (članak 70.):
Članak 69. važećeg Zakona o zaštiti na radu glasi:
„1) Kod poslodavca radnici između sebe biraju ili imenuju povjerenika radnika za zaštitu na radu. Broj povjerenika radnika za zaštitu na radu, izbor i njihov mandat utvrđuje se u skladu s odredbama Zakona o radu kojim su uređena pitanja izbora radničkog vijeća vodeći računa o zastupljenosti svih dijelova procesa rada.
(2) Bez obzira na broj radnika povjerenik će biti izabran ili imenovan svagdje gdje to zahtijevaju uvjeti rada (povećana opasnost za sigurnost i zdravlje radnika, rad na izdvojenim mjestima i sl.). Za povjerenika zaštite na radu može biti izabrana, odnosno imenovana osoba koja radi u takvim uvjetima odnosno na izdvojenom mjestu rada.
(3) Sindikat ili sindikati mogu pod uvjetima iz stavka 2. ovoga članka imenovati povjerenika za zaštitu na radu ukoliko je to predviđeno kolektivnim ugovorom.
(4) Imenovani sindikalni povjerenik za zaštitu na radu u pravima i obvezama u potpunosti se izjednačava s izabranim povjerenikom.
(5) Ako je prema propisanim kriterijima kod poslodavca izabrano ili imenovano više povjerenika oni između sebe biraju ili imenuju svog koordinatora.“
Prema odredbi članka 1. stavak 3. okvirne Direktive 89/391/EEZ o zaštiti na radu odredba članka 77. važećeg Zakona o zaštiti na radu predstavlja stečena prava, odnosno „postojeće nacionalne odredbe“ kako ih zove Direktiva. Članak 1. stavak 3. Direktive glasi: „Ova Direktiva ne treba dovoditi u pitanje postojeće ili buduće nacionalne odredbe i odredbe Zajednice koju su povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika na radu“. Također je u preambuli te Direktive, kao i Direktive 92/85/EEZ navedeno: „Budući da ova Direktiva ne opravdava smanjivanje već postignute razine zaštite u pojedinim državama članicama, države članice su se, u skladu s Ugovorom, obvezale poboljšavati uvjete na tom području i usklađivati ih, istovremeno održavajući već postignuta poboljšanja.“
Nadalje, člankom 3. Konvencije MOR-a br. 135. o zaštiti predstavnika radnika u poduzeću i pogodnostima koje bi im trebalo osigurati, propisano je da se izraz „predstavnici radnika“ odnosi na osobe koje su priznate kao takve nacionalnim zakonima ili praksom, bez obzira jesu li oni sindikalni predstavnici (predstavnici koje su imenovali ili izabrali sindikati ili članovi tih sindikata) ili predstavnici koje biraju svi radnici. Člankom 5. iste Konvencije propisuje se obveza poduzimanja mjera kojim će se osigurati da se postojanje izabranih predstavnika ne koristi za slabljenje položaja zainteresiranih sindikata ili njihovih predstavnika.
Izbor ili imenovanje povjerenika
Članak 71.
Dodaje se novi stavak 4. i st. 5. koji glasi:
(4) Ako radnici nisu izabrali povjerenike radnika za zaštitu na radu, sindikat može imenovati povjerenike zaštite na radu, pri čemu se broj povjerenika i mandat utvrđuju u skladu s odredbama stavka 2. i 3. ovoga članka.
(5) Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, a sindikati ne postignu sporazum o povjerenicima radnika za zaštitu na radu, na odgovarajući način primijenit će se odredbe Zakona o radu o izborima za radničko vijeće.
Sadašnji stavak 4. postaje stavak 6. uz to da se iza riječi „……….. kod poslodavca izabrano dodaje riječ ili imenovano, više povjerenika …..“
Tražimo da se Zakonom cjelovito definira pojam ozljede na radu, profesionalne bolesti i bolesti u svezi sa radom. U suprotnom, nastaje pravna praznina koja vodi u pravnu nesigurnost svih radnika. U tom smislu smatramo pogrešnim pozivanje na odredbe o obveznom zdravstvenom osiguranju, jer se njima uređuju prava iz tog sustava, a nikako pitanje zaštite na radu.
Prijedlogom Zakona se samo djelomično uređuje područje stresa na radu ili u vezi s radom (članak 51. i 52.). Tražimo da se Zakonom ovo područje uredi potpuno i smisleno, te da se proširi na pitanje uznemiravanja i nasilja na radnom mjestu s obzirom da isto proizlazi iz pravne stečevine EU, kao i obveza provođenja prevencije stresa.
Cijela gore navedena problematika bila je uređena Prijedlogom zakona koji je bio na javnoj raspravi te nije jasno zašto su predmetne odredbe Prijedloga zakona izmijenjene i tko je tražio izmjene. Kao što je navedeno, izvještaj o provedenom postupku savjetovanja sa zainteresiranom javnošću nije dostupan.
Protivimo se donošenju predloženog Zakona bez provedbenih propisa, a posebno u roku od 90 dana koji se ostavlja ministru za donošenje tih akata, jer se bez njih ne može utvrditi doseg i posljedice Zakona. Naime, na upozoravanje kako provedbeni propisi (pravilnici) u ogromnoj mjeri utječu na obveze i prava te sam sadržaj zaštite na pravu te kako se bez istih ne može u cjelini sagledati doseg Zakona, predlagatelj je prvo odgovarao kako će pravilnici biti izrađeni paralelno sa Zakonom, da bi zatim pomaknuo rok na 30 dana od dana donošenja Zakona, a na kraju, kako je vidljivo, taj rok pomaknuo na 90 dana, što smatramo neprihvatljivim.
U nastavku iznosimo primjedbe na Prijedlog zakona o zaštiti na radu po pojedinim člancima, kako slijedi:
Članak 20. – ugovaranje obavljanja poslova zaštite na radu
Direktiva Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. godine ne razlikuje malog, srednjeg i velikog poslodavca po pitanju ugovaranja poslova zaštite na radu sa ovlaštenom osobom (vanjskom službom), stoga predlažemo u stavku 2. brisati riječi „ili s ovlaštenom osobom“.
Članak 25. – odgovornost poslodavca
Predlažemo u stavku 1. uz ozljedu na radu i profesionalnu bolest, dodati i bolest u vezi s radom. Bolest u vezi s radom je bolest koja ima više uzročnika, od kojih je jedan štetnost s radnog mjesta, koja sama ne može uzrokovati tu bolest, ali uz djelovanje ostalih uzročnika može dovesti do pojave bolesti, ili ubrzati odnosno pogoršati postojeću bolest. Dakle, poslodavac je odgovoran za uzročnika s radnog mjesta. Odgovornost poslodavca na isti je način uređena i trenutno važećim Zakonom o zaštiti na radu.
Članak 32. – obavješćivanje
Predlažemo u stavku 6. rok od šest mjeseci zamijeniti rokom od tri mjeseca radi horizontalnog usklađenja sa obvezom obavješćivanja radničkog vijeća prema odredbama Zakona o radu. Naime, nije logično da se povjerenik radnika za zaštitu na radu obavještava svakih šest mjeseci, a radničko vijeće svaka tri mjeseca, ako se nekoga treba češće obavještavati o stanju zaštite na radu i planiranim aktivnostima u narednom izvještajnom razdoblju, onda je to povjerenik radnika zaštite na radu, čija je jedina i uloga brinuti se o pitanjima zaštite na radu.
Predlažemo da se stavak 7. dopuni sa riječi „skupna ozljeda“ radi usklađenja sa stavkom 8.
Članak 33. – savjetovanje
U stavku 2. se navodi da se poslodavci kod kojeg radnici nemaju pravo birati povjerenika radnika za zaštitu na radu, savjetuju sa radnicima. Nije jasno koji to radnici nemaju pravo birati povjerenika radnika za zaštitu na radu kada je to propisano odredbom članka 70.
Članak 40. – posebna zaštita na radu radnika kojima je utvrđena smanjena radna sposobnost ili su izloženi neposrednom riziku od smanjenja radne sposobnosti
U stavku 2. istog članka se spominje radno mjesto, a ono nije definirano pojmovnikom iz članka 2. Prijedloga Zakona. Predlagatelj je odbijao zahtjev socijalnih partnera za definicijom radnog mjesta s obrazloženjem kako isto nije terminologija Zakona o radu, ali u Prijedlog Zakona o zaštiti na radu, takav izraz se ipak spominje te predlažemo urediti to pitanje.
Članak 43. – nadzorni uređaji kao sredstvo zaštite na radu
U stavku 5. brisana je riječ „sudska“ čemu se protivimo. Ukidanjem mogućnosti da suglasnost radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika koji ima sva prava i obveze radničkog vijeća nadomjesti sudska odluka ograničava se pravo na pristup sudu, ukida se pravo na izbor hoće li će tu odluku nadomjestiti sudska ili arbitražna odluka, nameće se postupak arbitraže koji je skup i kojeg će provoditi arbitri, čija neovisnost se ne može usporediti sa neovisnošću pravosudne vlasti. Isto tako, postavlja se pitanje tko su arbitri i postoje li uvjeti za imenovanje arbitara za rješavanje takvih sporova, snošenje troškova arbitraže te se dovodi u pitanje provedivost takve odredbe.
Predlažemo da se zakonom uredi pitanje hitnog postupanja suda u ovakvim slučajevima.
Članak 63. – provođenje zdravstvene zaštite radnika
Stavak 4. i 5. dopuniti na način da u provedbi zdravstvene zaštite i pristupu na radno mjesto sudjeluju i stručnjaci zavoda nadležnog za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu.
Članak 69. – obveza suradnje
Predlaže se brisati stavak 2. jer se na ovakav način ostavlja mogućnost da radnici snose troškove u vezi sa primjenom pravila zaštite na radu, iako je to člankom 17. stavak 6. propisano kao isključiva obveza poslodavca.
Članak 75. – zajedničko radilište
Ovim nije propisano tko podnosi prijavu, kojem se tijelu podnosi prijava i u kojem roku.
Članak 83. – osnivanje i nadležnost Zavoda za zaštitu na radu
Stavkom 7. je propisano kako će ministar pravilnikom propisati obvezu, načine, postupke, rokove, vrste podataka koje će se dostavljati zavodu. Mišljenja smo da se pravilnikom ne mogu propisivati obveze. Obveze moraju biti propisane zakonskim aktom, a pravilnikom se može propisati samo provedba obveze propisane zakonom (sadržaj izvještaja, rokovi i sl). S obzirom da se namjerava uspostaviti Data Collector, kao središnji centralni sustav za obradu podataka iz samog Zakona mora biti jasno tko, kome i kakve podatke dostavlja.
Članak 92. – ostale mjere u provedbi nadzora
Člankom 92. je propisano da inspektor rada može usmenim rješenje u zapisniku narediti poslodavcu poduzimanje određenih mjera. Predlažemo da se inspektori rada obvezu na donošenje usmenog rješenja kako bi se izbjegao subjektivitet u donošenju tih rješenja, a i smanjio prostor zlouporaba, te da se propišu kazne u slučaju nepoštivanja rješenja inspektora rada.
Predsjednici središnjica:
Krešimir Sever, NHS, v.r.
Mladen Novosel, SSSH, v.r.
Vilim Ribić, MHS, v.r.
Ozren Matijašević, HURS, v.r.
Damir Jakuš, URSH, v.r.
