Posts Tagged obavijesti

TRŽIŠTE RADA

Vrlo je nezahvalno očitovati se na dostavljenu šturu promemoriju o tržištu rada koja samo ugrubo navodi nove aktivne mjere politike zapošljavanja te nedefinirane obrazovne programe za nezaposlene u djelatnostima s najvećim nedostatkom traženih kvalificiranih radnika kao što je u turizmu, graditeljstvu, brodogradnji i sl., tako da u ovom trenutku, a na temelju dostavljenog možemo samo propitkivati i navoditi bitne sastavnice tržišta rada koje će moguće ovogodišnjim Nacionalnim programom reformi biti izostavljene.

Uvidom u ranije Nacionalne programe reformi da se naslutiti kako ne postoji dovoljna razina kontinuiteta i dosljednosti u provedbi planiranog. Bez obzira što se u izvještajima EK za Hrvatsku vidi određeni napredak u smislu stvaranja preduvjeta kako bi se odredile mjere za rješavanje ciljanog problema, nažalost to ostaje gotovo isključivo na izradi analiza i studija („Analiza plaća u javnom i privatnom sektoru u RH“ i „Učinci minimalne plaće na zapošljavanje, proizvodnost i životni standard radnika u RH“) neovisnih stručnjaka koje, osim što se njihovi rezultati naknadno dovoljno ne propitkuju, kao ni što se detektirana područja problematična za obradu zbog nedostupnosti podataka dalje ne razvijaju, neki korisni i zaključci koji proizlaze iz njih ne rezultiraju pravovremenim i cjelovitim aktivnostima.

Primjerice, u Nacionalnom programu reformi za 2016. godinu navedeno je kako je postignut napredak u smislu izrade studije „Učinci minimalne plaće na zapošljavanje, proizvodnost i životni standard radnika u Hrvatskoj“ koja se trebala uzeti u obzir u daljnjem oblikovanju politika, a aktivnost koja se namjeravala u tom cilju poduzeti je osnivanje radne skupine koja

će okupiti sve bitne dionike, što još uvijek nije realizirano. Bile bi potrebne intervencije u Zakon o minimalnoj plaći, posebice zbog zaključaka proizašlih iz ranije spomenute studije o potrebi izmjene definicije minimalne plaće (problem što se u iznos minimalne plaće uključuje i sve dodatke na plaću pa iznos minimalne plaće nije određen kao iznos osnovne plaće već se ona izražava kao krajnja isplata uvećana za sve pripadajuće dodatke i takva ne može biti niža od utvrđenog iznosa minimalne plaće) kao i propisivanju kriterija koji bi se uzimali u obzir prilikom usklađivanja iznosa minimalne plaće. Zbog svega navedenog predlažemo proširenje ovogodišnjeg Nacionalnog programa reformi navedenom tematikom.

Vezano za planirano obrazovanje u djelatnostima gdje je najveći nedostatak traženih kvalificiranih radnika mišljenja smo kako su približno dobro utvrđene djelatnosti kojima se treba dati posebna pozornost. Ipak, želimo istaknuti kako se svakako treba uključiti djelatnost prometa s naglaskom na zanimanje vozača autobusa i teretnih vozila jer promet nije naveden u dostavljenoj promemoriji, a za navedena zanimanja, bez obzira na značajan broj prijavljenih u evidenciji HZZ-a, kvote za uvoz stranaca su poprilično velike. Naime, ukupna godišnja kvota za zapošljavanje stranaca povećana je za velikih 125,55% (s 3.115 na 7.026) u 2017. godini u odnosu na 2016. godinu, a i prethodnih kao i ove godine traže se približno jednaka zanimanja u povećanom broju koja su također u velikom broju evidentirana u HZZ-u, ponajviše u graditeljstvu i brodogradnji, a zatim po broju slijede promet i turizam. Prema dostavljenoj promemoriji može se naslutiti kako spomenuti obrazovni programi nisu sastavni dio obrazovnih programa predviđenih mjerama aktivne politike zapošljavanja što smatramo dobrim zato što sami obrazovni programi predviđeni mjerama aktivne politike zapošljavanja nisu dovoljni. Ipak, osim što želimo dobiti uvid u sadržaj planiranih obrazovnih programa,

želimo istaknuti kako se posebnu pozornost treba posvetiti zanimanjima navedenim u Odluci o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za zapošljavanje stranaca za kalendarsku godinu 2017.

U Izvješću EK za RH, u dijelu koji se odnosi na tržište rada, vidljiva je preporuka 2. koja govori o omogućavanju primjerene dokvalifikacije i prekvalifikacije radi povećanja zapošljivosti radno sposobnog stanovništva, s težištem na niskokvalificiranim radnicima i dugotrajno nezaposlenim gdje je ostvaren ograničeni napredak u smislu donošenja programa strukovnog obrazovanja i osposobljavanja i u smislu izrade novog zakonodavstva za poboljšanje uvjeta za obrazovanje odraslih. Kako su za cijelo područje sustava rada te skupine određene kao najproblematičnije trebalo bi se, osim mjera aktivne politike zapošljavanja, donijeti i mjere koje će se odnositi ne samo na obrazovanje, već i na stvaranje radnih mjesta. Bez obzira što u sklopu mjera aktivne politike zapošljavanja postoje mjere koje su namijenjene i za te skupine, kratkoročno izravno zapošljavanje osigurava isključivo mjera „javni radovi“ koja je u smislu ciljanih skupina preširoko postavljena i koja nije niti približno dostatna za brzo rješavanje problema zaposlenosti niskokvalificiranih radnika i dugotrajno nezaposlenih. U svakom slučaju Nacionalni program reformi osim mjera aktivne politike zapošljavanja i programa obrazovanja u dijelu koji se odnosi na sustav rada svakako bi trebao sadržavati i ostale mjere iz kojih će proizlaziti aktivnosti usmjerene na smanjivanje rada na crno (osobito vezano za isplatu dijela plaće na ruke), aktivnosti rješavanja problema neisplate plaća i ostalo.

Kako se mirovinski sustav ne može promatrati odvojeno u odnosu na sustav rada za koje je presudno obrazovanje ne treba zanemariti kako za poticanje dužeg ostanka u svijetu rada nije bitno samo vrijeme izlaska, već i ulaska. Jamstvom za mlade omogućuje se mladima nakon školovanja raniji ulazak u svijet rada, a i ne osigurava nužno mladim osobama duži ostanak u svijetu rada, budući da kvalitetna ponuda za posao ne podrazumijeva ugovor na neodređeno vrijeme. Zbog navedenog, u sklopu planirane reforme kurikula treba posvetiti pozornost i vremenu izlaska iz sustava obrazovanja, a ne iznova, vjerojatno zbog nedostatka kreativnijih rješenja, pomicati dobnu granicu za odlazak u mirovinu.

ODRŽIVOST MIROVINSKOG SUSTAVA I IZAZOVI PRIMJERENOSTI BUDUĆIH MIROVINA

Na samom početku važno je naglasiti kako je mirovinski sustav jedan od sustava koji su u ovlastima svake od zemalja članica, dio je njihove neovisnosti i Europska komisija tu nema pravo prijetiti nikakvim kaznama, ako neka od zemalja ne prihvati njene preporuke (to ne mogu biti nalozi).

Održivost mirovinskog sustava i njegova fiskalna konsolidacija pripadaju najvažnijim prioritetima hrvatske države, dodatno pojačani činjenicom da se zemlja nalazi u postupku prekomjernog deficita, kroz koji se traži jačanje fiskalne discipline i smanjenje deficita. Kako stvaranju deficita u značajnoj mjeri doprinosi i mirovinski sustav, zbog činjenice da se gotovo polovina iznosa potrebnog za isplatu mirovina mora osiguravati iz državnog proračuna, to je jedan od važnijih ciljeva postala provedba mjera smanjenje udjela izdataka za mirovine u BDP-u.

Prema „Analizi dugoročnih fiskalnih učinaka demografskih promjena“ iz svibnja 2006. godine, izrađenoj od strane Ekonomskog instituta, po svim scenarijima udio izdataka mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti kao postotak BDP-a postupno će padati do 2050. godine. Osnovni scenarij podrazumijeva stalnu stopu ekonomske aktivnosti i srednji fertilitet, a projekcije su brojčano iskazane posebno za niski i visoki fertilitet. Pod pretpostavkom niskog fertiliteta udio izdataka mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti u BDP-u prema osnovnom scenariju smanjit će se za 5,5 postotnih bodova u 2050. godini u odnosu na 2005. godinu. Prema ostalim scenarijima (scenarij rastućih stopa aktivnosti – smanjenje od 6,3 postotna boda, scenarij rast mirovina=rast plaća od 2010. – smanjenje od 2,3 postotna boda i scenarij rastuće aktivnosti i usklađenja mirovina od 2010. – smanjenje od 3,3 postotna boda) vidljivo je kako će također doći do smanjenja udjela izdataka za mirovine u BDP-u, ali u manjem iznosu, izuzev scenarija rastućih stopa aktivnosti koji predviđa najveće smanjenje udjela.

Ta se analiza u smislu trenda poklapa s novijim izvještajem EK (The 2015 Ageing Report Economic and budgetary projections for the 28 EU Member States 2013-2060) prema kojem se i u osnovnom i u dva rizična scenarija Hrvatskoj predviđa smanjenje udjela izdataka za mirovine u BDP-u. Prema osnovnom scenariju ti izdaci smanjit će se za 3 postotna boda u 2040. godini u odnosu na 2013. godinu te za 3,9 postotnih bodova u 2060. godini u odnosu na 2013. godinu. Bitno je naglasiti kako je prema rizičnim scenarijima u razdoblju od 2013. godine do 2040. godine, koji podrazumijevaju manje stope rasta BDP-a to je smanjenje nešto manje tj. iznosi od 2,9 do 3,0 postotna boda, a do 2060. godine od 3,7 do 3,9 postotnih bodova. Sva tri scenarija upućuju na zaključak kako je za Hrvatsku to smanjenje udjela izdataka za mirovine u BDP-u najizraženije u odnosu na druge zemlje EU. Sve navedeno ukazuje kako se dugoročne projekcije udjela izdataka za mirovine u BDP-u očito ne mogu koristiti kao argument za ubrzavanje (kraćenje) prijelaznog razdoblja za izjednačavanje dobi muškaraca i žena za odlazak u mirovinu i podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu. Jednako tako ta se kraćenja prijelaznih razdoblja ne mogu koristiti ni kao jedna od mjera za izlazak iz prekomjernog deficita jer mjere za to moraju biti puno brže od bilo kakvih mjera vezanih za promjene u mirovinskom sustavu.

Reformska mjera: Poticanje dužeg ostanka u svijetu rada

Poboljšanje učinkovitosti mirovinskog sustava u svjetlu alarmantnih demografskih pokazatelja te visokih stopa nezaposlenosti različitih kategorija (mladih, starijih radnika, žena…) posljednje je desetljeće u fokusu svih vlada i ono se nastoji postići stalno ponavljanom mjerom poticanja dužeg ostanka u svijetu rada, koje se namjerava postići:

– Većom penalizacijom prijevremenog umirovljenja
– Ubrzavanjem izjednačavanja dobi za odlazak u prijevremenu i starosnu mirovinu za žene i muškarce, a potom pomicanjem dobne granice u skladu s očekivanim životnim vijekom
– Nagrađivanjem kasnijeg odlaska u mirovinu

Veća penalizacija prijevremenog umirovljenja

Odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu još od 90-tih godina prošlog stoljeća u najvećem broju slučajeva nije izbor radnika. I dok je 90-tih godina prijevremeno umirovljenje služilo zbrinjavanju vojske nezaposlenih proizašlih iz pretvorbeno-privatizacijskog vala, pri čemu, podsjećamo, penalizacija nije bila trajna, nego privremena (do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu), to se isti posljednjih 15-tak godina pojavljuje zbog nemogućnosti zadržavanja ili pronalaska posla. U Hrvatskoj se ne otvaraju nova radna mjesta i svjedočimo tek sporadičnoj pojavi ovog fenomena, naročito nema radnih mjesta prilagođenih starijim radnicima, niti odgovarajućih poticajnih mjera za poslodavce koji bi se odlučili zaposliti starije radnike.

Obrazovanje i osposobljavanje starijih radnika u novim znanjima također je zakazalo. Sve navedeno jasno pokazuje kako bi svako novo povećanje penalizacije radnika bila duboko nepravedno s obzirom da društvo nije stvorilo poticajni okvir za njihov dulji ostanak u svijetu rada i da poticaje za taj dulji ostanak treba tražiti u drugim oblicima i vrstama mjera i politika, pri čemu će poticaji biti neki oblici nagrada, a ne kazni.

Najvećom penalizacijom se već sada mirovina trajno smanjuje za 1/5 iznosa i povećanje penalizacije na ¼ iznosa za sve one koji nedragovoljno odlaze u prijevremenu starosnu mirovinu nikako ne može predstavljati poticaj, nego kaznu. Dodatno, zbog neprimjereno niskih mirovina svako njezino novo trajno umanjenje ozbiljno ugrožava umirovljeničku egzistenciju, a hrvatski su umirovljenici već sada među najsiromašnijima u EU. Osim toga, valja povesti računa o tome da radnici u velikom broju zanimanja (npr. graditeljstvu, brodogradnji, vrtićima i ostalim fizički vrlo intenzivnim djelatnostima) neće moći izdržati raditi do zakonske dobi za umirovljenje (67 godina) što će rezultirati prijevremenim umirovljenjem i trajnim umanjenjem mirovine. Ista sudbina očekuje i one radnike koji poslodavcima neće biti „dovoljno iskoristivi“ za poslove koje obavljaju. Uzimajući u obzir podatak o visini starosne mirovine za 40 i više godina mirovinskog staža, koja prema zadnjem raspoloživom podatku za veljaču 2016. godine iznosi 3.430,22, kn1, proizlazi kako bi takva mirovina umanjena za 20,4%, koliko trenutno iznosi najveće umanjenje za prijevremeno umirovljenje, iznosila 2.693,27 kn. Svakim povećanjem tog umanjenja iznosi mirovina strmoglavo bi padali i, kao što je rečeno, izazivali bi prelazak umirovljenika u sferu socijalne skrbi, što je potpuno nedopustivo. Tako bi navedena starosna mirovina za 40 i više godina mirovinskog staža, umanjena za 25% (o kolikom se umanjenju očito razmišlja) iznosila 2.572,66 kn. Već danas2 prosječna mirovina (koja uključuje starosnu, prijevremenu starosnu, obiteljsku i invalidsku mirovinu) iznosi 2.255,06 kn i sigurno nije dostatna za podmirenje osnovnih životnih potreba.

Ubrzavanje izjednačavanja dobi za odlazak u mirovinu za žene i muškarce te podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu u skladu s očekivanim životnim vijekom

Prijedlog prema kojem bi se ubrzalo izjednačavanje dobi žena s dobi muškaraca za stjecanje prava na mirovinu nije nov i datira od vremena odluke Ustavnog suda iz travnja 2007. godine, a zapravo i dalje u prošlost, konkretno u 2003. godinu i dokument Strategija razvitka RH

„Hrvatska u 21. stoljeću“ – Strategija razvitka mirovinskog sustava i sustava socijalne skrbi, u kojem su već tada napravljeni obrisi po kojima se posljednjih godina kroji mirovinski sustav i njima nastoji ublažiti sve neravnoteže koje se u njemu javljaju. Već tada je predviđeno postupno podizanje dobne granice za stjecanje prava na mirovinu za žene u razdoblju od 2009.

– 2018. u ritmu svake godine po 6 mjeseci. Navedene je stavove u svojoj odluci potvrdio i Ustavni sud, otvoreno se pozivajući na stavove Vlade RH iznesene u predmetnoj Strategiji.

Kada se 2010. godine pristupilo izmjenama ZOMO radi usklađivanja s odlukom Ustavnog suda nije prihvaćen predloženi ritam ubrzavanja izjednačavanja dobi za umirovljenje žena s dobi muškaraca, nego se pristupilo sporijem ritmu svake godine po 3 mjeseca. Navedeni ritam na snazi je i danas i, iako i dalje ostajemo pri stavu kako je to izjednačavanje zbog stanja i situacije u Hrvatskoj preuranjeno, uvažavajući Odluku Ustavnog suda RH, važeći ritam ocjenjujemo primjerenijim, uzimajući u obzir trenutni položaj žena u društvu općenito, ali i u sustavu rada. Pri tome treba napomenuti kako i Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi Stec protiv Velike Britanije, gdje jasno kaže kako različitost dobi za stjecanje prava na mirovinu za žene i muškarce predstavlja dopuštenu pozitivnu diskriminaciju, a upravo imajući u vidu položaj žena u društvu, još uvijek slabe mogućnosti pomirenja obiteljskih i radnih obveza, činjenicu da briga o članovima obitelji, kako djeci, tako i starijim članovima vrlo često postaje obveza žena zbog nedostatka odgovarajućih društvenih servisa i slično. Stoga je ubrzavanje izjednačavanja dobi žena s dobi muškaraca za stjecanje prava na mirovinu u ovom trenutku potpuno neprihvatljivo.

Prijedlog za podizanje dobne granice za stjecanje prava na mirovinu općenito (i za žene i muškarce) u skladu s očekivanim životnim vijekom očito u potpunosti zanemaruje činjenicu kako je očekivana životna dob muškaraca i žena u Hrvatskoj za više od 3 godine manja od prosjeka EU, što je upravo argument u potpuno suprotnom pravcu, odnosno pravcu snižavanje zakonske dobi za stjecanje prava na mirovinu. Iako zvuči radikalno, s obzirom na već uvriježene stavove posljednjih desetljeća, ukazujemo kako je u tom pravcu krenula Poljska, zakonom s početka 2017. godine kojim je dobnu granicu sa dosadašnjih 67 godina (a što je u Poljskoj u primjeni od 2013.godine)odlučila sniziti na 65 godina za muškarce i 60 godina za žene, s početkom primjene u listopadu 2017. godine. Kada se usporede podaci očekivane životne dobi za žene i muškarce u Poljskoj i Hrvatskoj, tada je razvidno kako se radi o gotovo identičnoj očekivanoj životnoj dobi (Poljska M 73,7 godina, Ž 81,7 godina; Hrvatska M 74,7 godina, Ž 81 godina). To bi trebalo potaknuti na razmišljanje i hrvatsku vladu da razmotri i druge mogućnosti osim slijepog slijeđenja neoliberalnih koncepata, vođenih isključivo argumentom troška i usredotočiti se na kratkoročne i srednjoročne mjere te zauzeti pristup integriranih politika.

Umjesto predloženih mjera puno je važnije i zasigurno kratkoročno daleko učinkovitije usmjeriti napore u potpunu aktivaciju sustava rada, povećanje zapošljivosti i stvaranje preduvjeta za sigurne i dobro plaćene poslove te postupno smanjenje pojavnosti sive ekonomije. Mirovinski sustav ne smije se promatrati odvojeno od sustava rada, jer o njemu izravno ovisi njegova održivost u ovom trenutku. U uvjetima kada svjedočimo visokim stopama nezaposlenosti mladih osoba, osoba srednje i starije životne dobi koji nemaju odgovarajućih znanja i vještina, vrlo visokom udjelu sive ekonomije, onda je potpuno jasno da se ključ financijske održivosti mirovinskog sustava kratkoročno nalazi upravo u sustavu rada. No, fleksibilni i nesigurni oblici rada te pojavnost novih načina rada za koje je teško reći jesu li uopće radni odnos (cloudsourcing, platforme …) nipošto nisu dobra osnova na kojoj je moguće graditi održivost mirovinskog sustava ili osigurati primjerenost sadašnjih i budućih mirovina. Stoga povećanje stope zaposlenosti, jačanje sigurnih oblika rada i smanjenje udjela sive ekonomije moraju postati primarni interes vladine politike. Mirovinski sustav i sustav rada dva su povezana dijela iste cjeline i samo povezanim djelovanjem moguće je ponuditi održiva rješenja.

Reformska mjera: Unaprjeđenje sustava staža osiguranja s povećanim trajanjem

Na sastanku održanom u srpnju 2016. godine obaviješteni smo kako je izrađena analiza radnih mjesta, međutim kako nam ista još uvijek nije dostavljena te nemamo saznanja o rezultatu analize i daljnjim koracima, odnosno načinu unaprjeđenja, nismo u mogućnosti zauzeti jasan stav u vezi predmetne reformske mjere.

Napominjemo, tehnološki napredak ne znači nužno poboljšanje uvjeta rada, a time i smanjivanje lošeg utjecaja rada na zdravlje radnika. Upitno je mogu li se svi poslovi obavljati bez ozbiljnih posljedica po zdravlje radnika do dobi utvrđene za korištenje prava na odlazak u mirovinu, osobito uzimajući u obzir stalno produljenje dobne granice, a posljedično se može pojaviti veći broj bolovanja radnika, što može izazvati povećani trošak zdravstvenog sustava i poslodavca. Smisao unaprjeđenja sustava staža osiguranja s povećanim trajanjem ne smije biti stvaranje bolesnih radnika koji će opterećivati drugi socijalni sustav.

Isto tako napominjemo kako smanjivanje broja postojećih radnih mjesta ne znači kako neće doći do potrebe za uvrštavanjem novih radnih mjesta na listu zanimanja s beneficiranim stažem, jer upotreba suvremene tehnologije sasvim sigurno izaziva nove rizike za zdravlje i sigurnost na radu.

REFORMA ZDRAVSTVENOG SUSTAVA

Posljednja gotovo tri desetljeća svjedoci smo brojnih zdravstvenih reformi provedenih s ciljem financijske konsolidacije zdravstvenog sustava, a iza čega smo uvijek nanovo svjedočili istim problemima: velikom dugu bolnica, predugim listama čekanja, neracionalnoj potrošnji lijekova i slično. Dojam je da smo stalno u procesu reformi, a da na kraju ništa nismo reformirali.

Reformska mjera: Povećanje prihoda bolnica

Podržavamo prijedlog za povećanjem prihoda bolnica kroz bolju naplatu potraživanja te dodatnu kontrolu obračuna zdravstvenih usluga. No, u odnosu na prijedlog prema kojem se prihodi bolnica trebaju povećati i pružanjem dodatnih zdravstvenih usluga, kao i davanjem u zakup slobodnih prostora za uslužne djelatnosti, isti smatramo komercijalizacijom zdravstva o kojoj valja postići suglasje, pogotovo uz ovakvo stanje velikog dijela kapaciteta i ovakve liste čekanja.

Prijedlog za pružanjem dodatnih zdravstvenih usluga čitamo kao vraćanje ideje o zdravstvenom turizmu, o kojoj se 2015. godine u okviru tada započete (a nikada dovršene reforme) puno raspravljalo. Nedvojbeno je kako je za realizaciju iste potrebno izvršiti odgovarajuće izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, no u tome valja biti oprezan. Pokrivenost građana odgovarajućom lepezom zdravstvenih usluga mora imati prednost pred bilo kakvom komercijalizacijom i potrebno je voditi računa da se u te svrhe može staviti na raspolaganje stvarni višak kapaciteta. A da su za dokazivanje toga nužni snažni argumenti i svojevrsni „društveni ugovor“. Javno zdravstvo ne smije biti vođeno idejom zarade, nego održivosti.

U odnosu na prijedlog za davanjem u zakup viška kapaciteta radi obavljanja uslužnih djelatnosti također važi ista primjedba, pri čemu dodatno valja voditi računa da se pojedine bolnice ne pretvore u trgovačke centre. Ponavljamo, cilj javnog zdravstvenog sustava mora biti održivost, a ne stjecanje profita i stoga naglasak mora biti prije svega na dostupnosti kvalitetne zdravstvene usluge.

Reformska mjera: Unaprjeđenje primarne zdravstvene zaštite i palijativne skrbi

Navedenom mjerom u cilju rasterećenja bolničkog sustava namjerava se osigurati opremljenost medicinskom opremom sustava primarne zdravstvene zaštite. Kako je primarna zdravstvena zaštita u najvećem dijelu koncesionirana, a tek u manjem dijelu još uvijek u sustavu javnog zdravstva, to je nejasno tko i za koga će se vršiti navedeno opremanje. Ako se to opremanje namjerava obaviti javnim novcem, tada se mora jasno utvrditi i tko će biti vlasnik kupljene opreme, tko će snositi troškove njenog održavanja i kako će se kvaliteta opreme odraziti na troškove koncesionara. I dok u odnosu na nekoncesionirani dio sustava primarne zdravstvene zaštite to nije sporno, čini se potpuno nelogičnim javnim novcem opremati ordinacije koncesionara. To bi trebala biti njihova obveza, a što onda otvara mnoga druga pitanja i probleme vezane uz te koncesije, jer iako dio javnog sustava, njihov položaj koncesionara podrazumijeva i postojanje obveza u smislu zanavljanja opreme. Stoga, do konkretizacije navedenog navedeno određenje ocjenjujemo neprihvatljivim.

Predsjednik
Krešimir Sever, v.r.

Povodom obljetnice Rimskih ugovora 25. ožujka u Rimu će se održati sastanak na vrhu šefova vlada i država članica EU. To je prigoda na kojoj oni koji donose odluke u ime svih građana država članica EU rasprave i analiziraju situaciju u Europskoj uniji i donesu odluke koje će biti na dobrobit radnika i svih građana EU.

Europska konfederacija sindikata (ETUC), kao i njene članice u Hrvatskoj – NHS i SSSH, koji zajedno predstavljaju više od 45 milijuna radnika diljem Europe, pozivaju vlade svih država članica da ozbiljno razmisle o frustracijama, strahu i nepovjerenju među radnicima i građanima, uglavnom zbog nezaposlenosti, siromaštva, nejednakosti, socijalne isključenosti i nedostatka mogućnosti.

To je problem za sve vas, ne samo za institucije EU-a, a jedini način da se taj problem riješi jest izgradnja snažnije Europske unije koja je više ujedinjena i u stanju građanima i radnicima ponuditi konkretna rješenja za njihove probleme.

Radnici trebaju nadu, trebaju shvatiti kamo Europa ide i vidjeti kako će njima, njihovim obiteljima i djeci ponuditi bolji život. Rasprava i istinsko povezivanje s građanima, sindikatima i organizacijama civilnog društva prijeko su potrebni i treba ih poticati.

Iz tog razloga Europska konfederacija sindikata i njene članice pozivaju šefove država i vlada da postignu sporazum o budućem napretku europske suradnje i integracija. Sporazum čiji će cilj biti Europa sa stvarnim i snažnim socijalnim stupom, socijalnom zaštitom, zaštitom potrošača, kvalitetnim zapošljavanjem, pristojnim javnim uslugama i nadom u budućnost Europe.

EKS, NHS i SSSH danas su predsjedniku Vlade RH uputili otvoreno pismo u kojemu ga pozivaju na takav pristup EU, a isto će učiniti i kolegice i kolege iz ostalih zemalja članica EU.

IZVOR

Radnici još uvijek ne osjećaju gospodarski oporavak – plaće su niže nego prije osam godina u sedam država članica Europske unije, pokazalo je novo istraživanje „Benchmarking Working Europe 2017“ koje su proveli Europski sindikalni institut i Europska konfederacija sindikata.

Istraživanje također pokazuje kako su plaće u 18 država članica EU-a rasle puno sporije u sedam godina nakon krize, nego u razdoblju od osam godina prije.

U razdoblju od 7 godina (od 2009. do 2016. godina) realne su plaće (prilagođene za inflaciju) svake godine padale u prosjeku za 3.1% u Grčkoj, 1 % u Hrvatskoj, 0.9% u Mađarskoj, 0.7% u Portugalu, 0.6% na Cipru, 0.4% u Velikoj Britaniji i 0.3 % u Italiji.

Rast realnih plaća u razdoblju od 2009. – 2016. u odnosu na 2001. – 2008. niži je u Austriji, Belgiji, Češkoj, Danskoj, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Irskoj, Latviji, Litvi, Luksemburgu, Malti, Nizozemskoj, Rumunjkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj i Švedskoj. Prosječni godišnji rast realnih plaća. Samo je u tri zemlje rast realnih plaća veći od onoga u razdoblju od 2001. -2008. – Njemačka, Poljska i Bugarska.

Čak i 2016. godine, kada realne plaće počinju rasti, one su zapravo pale u Belgiji ili potpuno stagnirale u Italiji, Francuskoj i Grčkoj.

IZVOR

Hrvatska Vlada do kraja travnja mora Europskoj komisiji dostaviti paket reformi kojima bi se trebale smanjiti kronične makroekonomske neravnoteže. Jedan od ključnih koraka u tom smjeru trebala bi biti reforma mirovinskog sustava koja podrazumijeva zadiranje u postojeća mirovinska prava

Nema sumnje da je mirovinski sustav jedan od glavnih generatora makroekonomskih neravnoteža jer za isplatu mirovina Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje godišnje nedostaje oko 15 milijardi kuna, što se redovito pokriva iz proračuna.

Premda je po običaju vladajuća garnitura u predizbornim danima uglavnom obećavala povećanje mirovinskih prava (rast mirovina, uvođenje socijalnih mirovina i sl.), prvi signali koji dolaze iz Banskih dvora upućuju na to da će promjene u mirovinskom sustavu ići u restriktivnom smjeru koji je već trasirala vlada Tihomira Oreškovića.

Na tragu preporuka Europske komisije, možemo očekivati ranije povećanje radnog vijeka na 67 godina, daljnje zaoštravanje kriterija za odlazak u prijevremenu mirovinu, brži tempo izjednačavanja životne dobi za odlazak u mirovinu za muškarce i žene te sužavanje pogodnosti za stjecanje beneficiranog staža.

Rođeni poslije 1965. u starosnu mirovinu sa 67 godina

Prema važećem zakonu, sa 67 godina u punu mirovinu išlo bi se od 2038. godine, a po novim pravilima, rok za podizanje dobne granice pomaknuo bi se na 2030. godinu. To znači da bi duži radni vijek zahvatio sve rođene poslije 1965. godine. Prijelazno razdoblje za muškarce moglo bi početi 2026., otkada bi se radni vijek povećavao svake godine za šest mjeseci.

Istovremeno bi se ubrzala dinamika izjednačavanja mirovinskih uvjeta za žene i muškarce. Trenutno muškarci trebaju doživjeti 65 godina za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu dok žene za ostvarivanje toga prava u 2017. godini trebaju napuniti 61 godinu i devet mjeseci. Postojećom dinamikom izjednačavanje bi se postiglo 2030. godine.

Kako se predviđa ranije povećanje radnog vijeka na 67 godina, ubrzat će se i izjednačavanje uvjeta muškaraca i žena. Tako će se ubuduće radni vijek ženama svake godine povećavati za šest mjeseci da bi se do 2026. izjednačio s radnim vijekom muškaraca.

Za prijevremeno umirovljenje i 30 posto niža mirovina

Kada je riječ o prijevremenoj mirovini, možemo očekivati podizanje dobne granice, ali i daljnje smanjivanje njenog iznosa u odnosu na starosnu mirovinu. Trenutno muškarci mogu ići u prijevremenu starosnu mirovinu kada navrše 60 godina života i najmanje 35 godina staža. Za žene vrijede blaži uvjeti. Trenutno žene mogu ići u prijevremenu mirovinu s 56 godina i devet mjeseci te s najmanje 31 godinom i devet mjeseci mirovinskog staža, a izjednačavanje bi trebalo nastupiti tek 2030.

Novim pravilima ubrzat će se dinamika izjednačavanja i podići starosna dob za dvije godine (na 62 godine). Tako bi već 2030. i muškarci i žene u prijevremenu mirovinu mogli ići s minimalno 35 godina staža i 62 godine starosti.

Uz podizanje dobne granice, u planu je oštrije kažnjavanje ranijeg odlaska u mirovinu umanjenjem mirovinske osnovice. Prema trenutno važećem zakonu, prijevremenim umirovljenicima mirovina se smanjuje od 1,2 do 4,08 posto godišnje, ovisno o godinama staža. Tako se maksimalno kažnjavaju muškarci koji idu u mirovinu s 35 godina staža i 60 godina života, kojima se mirovina umanjuje za 20,4 posto u odnosu na punu.

Postotak smanjenja ubuduće će se povećati na razinu s usporedivim zemljama Europske unije u kojima se kreće od 3,6 do 7,5 posto po godini ranijeg umirovljenja. To znači da bi se maksimalni postotak smanjenja mogao popeti na više od 30 posto.

U prijevremenu mirovinu bez kaznenog umanjenja mogli bi ići samo radnici koji napune 41 godinu staža i 61 godinu života.

Manje zanimanja s beneficiranim stažem

Na dnevni red doći će i mirovine s beneficiranim stažem, na koje imaju pravo osobe zaposlene na teškim i za zdravlje opasnim zanimanjima. Europska komisija u svom izvješću konstatira da je 2016. napravljena analiza zanimanja s beneficiranim stažem, ali nije poduzeta nikakva racionalizacija.

U Hrvatskoj je stotinjak zanimanja s beneficiranim stažem, poput vojnika, policajaca, radnika koji rukuju opasnim kemikalijama i sl. Preporuka Europske komisije je da se reducira broj tih zanimanja, a da se određene kategorije (policajci, vojnici) potiče da ostanu zaposlene i nakon što ostvare mirovinska prava.

Jedno od rješenja je to da se beneficirani radni staž zamijeni profesionalnom mirovinom, pri čemu bi se utvrdilo do koje godine života je moguće raditi neki posao.

IZVOR

Predmet: Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva u području zaštite na radu

Poštovani,

želimo napomenuti kako se mjere administrativnog rasterećenja odnose na smanjivanje administriranja poslodavaca. Administrativni trošak se određuje kao trošak koji ima poslodavac/tvrtka pri poštivanju zakonskih obveza o obavješćivanju treće osobe ili tijela javne vlasti o postupcima ili proizvodima.

Dakle, cilj smanjivanja administrativnog troška je uklanjanje obveze dokumentiranja te obavješćivanja bez smanjivanja prava, odnosno postojeće zaštite.

Međutim, Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva u području zaštite na radu, nažalost, ne ide u tom smjeru u pojedinim mjerama. Akcijski plan ide za smanjivanjem prava, odnosno zaštite radnika, što bi posljedično dovelo do smanjivanja administriranja poslodavaca. Takav pristup je nedopustiv te ga kao takvog ne podupire niti Europska komisija, koja u svojim dokumentima potiče na uklanjanje nepotrebnog administrativnog troška, ali na način da prava i zaštita radnika ne budu smanjeni, odnosno zdravlje i sigurnost radnika ne budu ugroženi, već da zaštita ostane ista, a gdje je moguće i povećana, što u slučaju Republike Hrvatske nije zadovoljeno u mjerama 6., 7., 16., 17. 18. i 19.

Nadalje, u preambuli Direktive 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu navodi se kako je poboljšanje sigurnosti, higijene i zdravlja radnika na radu cilj koji ne bi smio biti podređen isključivo ekonomskim razlozima.

Što se tiče zdravstvene zaštite radnika, člankom 19. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisane su mjere zdravstvene zaštite radnika (specifična zdravstvena zaštita radnika) koje moraju osigurati poslodavci:

• Mjere za sprječavanje i otkrivanje profesionalnih bolesti, sprječavanje ozljeda na radu i pružanje odgovarajuće prve pomoći,
• Mjere za zaštitu zdravlja radnika koji su na radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima za zdravlje,
• Mjere zdravstvene zaštite propisane posebnim propisima,
• Mjere radi sprječavanja nastanka ozljeda oštrim predmetima za zdravstvene radnike koji neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu i za nezdravstvene radnike koji se mogu ozlijediti oštrim predmetima.

Člankom 20. istog Zakona određeno je kako specifična zdravstvena zaštita obuhvaća:

• Liječničke preglede i dijagnostičke postupke radi utvrđivanja radne sposobnosti,
• Praćenje zdravstvenog stanja radnika
• Preventivne preglede radnika s obzirom na spol, dob i uvjete rada te pojavu profesionalne bolesti i ozljede na radu,
• Davanje savjeta o zdravlju, sigurnosti, organizaciji rada i zaštitnim sredstvima,
• Organiziranje pružanja prve pomoći i hitnih medicinskih intervencija na mjestu rada
• Praćenje i analizu pobola s osnova ozljede na radu i profesionalnih bolesti.
• Stalnu skrb o boljoj prilagođenosti rada, uključujući vrijeme, način i uvjete rada,
• Sudjelovanje u obavješćivanju, stručnom osposobljavanju i obrazovanju iz zaštite zdravlja na radu, sigurnosti na radu i organizacije rada,
• Ocjenjivanje uvjeta rada na pojedinom radnom mjestu radi zaštite radnika od ozljede na radu i profesionalnih bolesti
• Promociju zdravlja i zdravstveno prosvjećivanje
• Sudjelovanje u mjerama profesionalne rehabilitacije radnika
• Provođenje dijagnostičkih postupaka radi utvrđivanja profesionalnih bolesti.

Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite i način njihovog provođenja propisuje pravilnikom ministar na prijedlog Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, a uz suglasnost ministra nadležnog za poslove rada.

Navedeni Pravilnik nije donesen.

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje donio je Odluku o osnovama za sklapanje ugovora o provođenju specifične zdravstvene zaštite (NN 47/14) kojom se određuje kako specifična zdravstvena zaštita u okviru obveznog zdravstvenog osiguranja obuhvaća:

• Liječničke preglede i dijagnostičke postupke radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti osiguranika iz čl. 2. st. 1. Odluke za poslove iz čl. 2 .st. 1. Pravilnika o poslovima na kojima radnik može raditi samo nakon prethodnog i redovnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti,
• Praćenje zdravstvenog stanja s osnove ozljede na radu i profesionalne bolesti
• Provođenje dijagnostičkih postupaka radi utvrđivanja profesionalnih bolesti te
• Edukativne programe vezanu uz zaštitu zdravlja na radu.

Slijedom svega navedenoga, predlažemo sustavno i transparentno uređenje specifične zdravstvene zaštite radnika, na način da se jasno utvrde mjere te načini financiranja i izvori financiranja mjera specifične zdravstvene zaštite radnika, uz prethodne analize dosadašnjeg načina financiranja iz zdravstvenog osiguranja te zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti.

MJERA 7. (6. i 8.) Smanjiti učestalost obveze obavljanja zdravstvenih pregleda radnika izloženih buci na radu sa jednom godišnje na 1 u 3 godine (posljedično smanjivanje administriranja)  

Pravilnikom o poslovima s posebnim uvjetima rada pod točkom 19. za rad u buci koja je u razini uha veća od 90 dB predviđena je ponovna zdravstvena provjera nakon 24 mjeseca, dakle nakon dvije godine, a ne kako se pogrešno navodi u mjeri nakon jedne godine. Dakle, u ovoj mjeri se smanjuje zaštita radnika kako bi se smanjilo administrativno opterećenje, što je nedopustivo i nije u skladu s ciljem administrativnog rasterećenja.

Slijedom navedenog, protivimo se smanjivanju učestalosti zdravstvenih pregleda jer se smanjuje zaštita radnika koji rade u buci radi smanjivanja administrativnih obveza te smatramo kako je potrebno zadržati postojeće rješenje.

MJERA 9. – predlažemo da se Pravilnik o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima (NN 51/08) uskladi sa Zakonom o zaštiti na radu, odnosno potrebno je donijeti novi Pravilnik koji bi na odgovarajući način prenio Direktivu Vijeća 92/57/EEZ o primjeni minimalnih sigurnosnih i zdravstvenih uvjeta na privremenim i pokretnim gradilištima (osma pojedinačna direktiva u smislu čl. 16. st. 1. Direktive 89/391/EEZ).

MJERA 16. –  Povećanje minimalnog broja radnika sa 20 na 50 na koji dolazi 1 osposobljena osoba za pružanje prve pomoći čime se smanjuje broj osposobljenih radnika i trošak osposobljavanja

Protivimo se povećanju minimalnog broja radnika sa 20 na 50 na koji dolazi 1 osposobljena osoba za pružanje prve pomoći. Prva pomoć je važna kao najhitnija i najbitnija pomoć jer se pruža na licu mjesta iznenada unesrećenoj ili oboljeloj osobi. Zbog toga, smanjivanje broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći nije administrativno rasterećenje te može dovesti do situacija gdje doslovno ljudski životi mogu biti izgubljeni zbog izostanka pravovremenog reagiranja. Bez obzira na dostupnost medicinskih službi, prijevoznih sredstava i sl. činjenica je da pravovremeno reagiranje spašava živote. Stoga, osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći nije administriranje te je nedopustivo i nejasno kako se takva mjera može nazivati administrativnim rasterećenjem. U svakom trenutku, na svakom mjestu rada, bez obzira na broj radnika, trebao bi biti barem jedan radnik osposobljen za pružanje prve pomoći, i ovako postavljena granica u Zakonu je previsoka (1 osoba na 20 radnika).

Predlažemo da se osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći po pravilima medicinske struke vrši na teret sredstava HZZO prikupljenih od doprinosa za zaštitu zdravlja na radu (doprinos na plaću svakog radnika u visini 0,5 %). Naime, prema podatcima Instituta za javne financije, 2015. godine je na zdravstvenu zaštitu za ozljede na radu i profesionalne bolesti potrošeno oko 14% prikupljenih doprinosa (78,6 mil. kn), na naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad/bolovanja oko 29% (168,4 mil. kn), a preostalih 57% (332,6 mil. kn) prikupljenih prihoda nije potrošeno za svrhu koja im je namijenjena. Razlika prihoda i rashoda s godinama se povećava: od 2011. do 2015. prihodi su porasli za 3%, a rashodi pali za 29%.  Iz ovih podataka vidi se da postoje sredstva za financiranje istog.

MJERA 18. i 19. – Smanjiti učestalost obveze organizacije odbora zaštite na radu sa 4 puta godišnje na 2 puta godišnje

Svrha Zakona o zaštiti na radu je sustavno unaprjeđivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i drugih bolesti u vezi s radom. U preambuli Direktive 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu navodi se da između poslodavaca i radnika i/ili njihovih predstavnika mora biti razvijena razmjena informacija, dijalog i ravnopravno sudjelovanje u pitanjima sigurnosti i zdravlja na radu posredstvom odgovarajućih postupaka i instrumenata, u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom. U većini država članica, odbor zaštite na radu je način suodlučivanja radnika u području zaštite na radu te se pazi da članovi odbora budu u jednakom broju predstavnici radnika i predstavnici poslodavca, uz sudjelovanje liječnika i ostalih stručnjaka zaštite na radu. U RH je donošenjem novog Zakona o zaštiti na radu, 2014. godine, sudjelovanje radnika, odnosno povjerenika radnika za zaštitu na radu odbora zaštite na radu smanjeno te je sada moguće da u odboru sudjeluje samo jedan povjerenik, odnosno koordinator povjerenika. Dakle, određene uštede su učinjene već tada, na račun radnika.

Slijedom navedenog, protivimo se promjeni Zakona o zaštiti na radu sa ciljem smanjivanja učestalosti obveze održavanja sjednica odbora zašite na radu sa 4 na 2 sastanka godišnje. Naime, niti do sada održavanje 4 sjednice odbora nije bilo obvezno jer Zakonom o zaštiti na radu nisu predviđene sankcije za poslodavca koji nije održao 4 sjednice. Naime, upravnom mjerom je samo propisano izdavanje usmenog rješenja s nalogom osnivanja odbora onom poslodavcu koji ima obvezu osnovati odbor, a to nije učinio te je prekršajem obuhvaćen samo slučaj nesazivanja sjednice odbora u slučaju smrtne ozljede, u roku od dva dana od nastanka takve ozljede. Sadašnji broj sastanaka nije prevelik te je isti najzastupljeniji u ostalim državama članicama koje imaju regulirane odbore zaštite na radu. Kvalitetnim radom odbora postiže se bolja prevencija i bolja kontrola nad mjerama zaštite na radu, što može dovesti do smanjivanja ostalih troškova koje uzrokuje loše provođenje mjera zaštite na radu, kako za poslodavca tako i za društvo u cjelini. Sastanci odbora ne mogu se promatrati kao administrativno opterećenje, jer oni to nisu, već se trebaju promatrati kao sredstvo dijaloga i unaprjeđenje zaštite na radu. Rad odbora treba poticati i unaprjeđivati, a ne gušiti. Kako je na europskoj razini dokazano, da poslodavci provode određene mjere prvenstveno jer su iste zakonom propisane, nužno je da se odredbe Zakona o broju sastanaka ne mijenja u Zakonu jer je jasno da će se teško postići veći broj sastanaka odbora kroz druge instrumente (kolektivnim ugovorima, sporazumima i sl.). Dakle, mišljenja smo kako bi smanjivanje broja sastanaka odbora zaštite na radu značilo i smanjivanje zaštite na radu, a što nije cilj administrativnog rasterećenja.

S obzirom na činjenicu kako primjeri poslova s malim rizicima pobrojani u Prilogu II Pravilnika o izradi procjene rizika, u procjenama rizika često se navode neistiniti podatci kako bi se poslodavci, koji posluju u navedenim djelatnostima, smjestili u poslove s malim rizikom, tako da je teško bilo što određivati isključivo na temelju rizika. Isto tako, npr. u poslovima koji se prikazuju kao poslovi s malim rizikom, dolazi do porasta broja profesionalnih bolesti.

Alternativno, možemo predložiti manji broj sastanaka odbora uzimajući u obzir veličinu poslodavca, odnosno smanjiti broj sastanaka za srednje poslodavce (50 -249 radnika) na 2 sastanka, a za velike poslodavce (više od 250 radnika) ostaviti na 4 sastanka.

Alternativno, u slučaju smanjivanja broja sjednica odbora sa 4 na 2 za sve predlažemo da se sankcionira njihovo neodržavanje.

Također, kako bi se smanjili troškovi poslodavca, predlažemo da HZZO snosi troškove dolaska doktora medicine rada na sastanke odbora.

MJERA 20. i 24. – predlažemo da se troškovi procjene psihosomatskih rizika u dijelu koji se odnose na prevenciju stresa i subjektivne čimbenike te angažiranje specijalista medicine rada u vezi s istim, naknađuju iz sredstava HZZO prikupljenih od doprinosa za zaštitu zdravlja na radu uz obrazloženje kao za mjeru 16. i 17.

S poštovanjem

Predsjednici sindikalnih središnjica:

Krešimir Sever, v.r.

Mladen Novosel, v.r.