Posts Tagged obavijesti

Pri tome su iznesena slična stajališta o problemima, promašajima i nelogičnostima koje donosi reforma, što je u pravilu identično sa stajalištima koja se iznose u ovoj kolumni.

Europska komisija (EK) nema posebne nadnacionalne ovlasti nad našim ni nad bilo kojim tuđim mirovinskim sustavom. To znači da preporuke EK-a nisu obvezatne za Hrvatsku kao ni za bilo koju drugu članicu EU-a. Zato treba podsjetiti da je Vlada nekritički ugradila neka rješenja u program reforma, kako što su ubrzanje povećavanja godina za odlazak u mirovinu na 67 godina i povećanje penalizacije za prijevremeno umirovljenje te ukidanje beneficiranoga staža za neke teške poslove. Sve je to obznanjeno javnosti prije dogovora sa sindikatima kao socijalnim partnerima. Ipak takav nedostatak dijaloga jednostrano je nametanje rješenja koja zastupa Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Američka gospodarska komora, što je neprihvatljivo.

Sindikalist Krešimir Sever uputio je sadašnjoj Vladi posebno očitovanje o najavljenim reformama te je podsjetio predsjednika Vlade na bitne promašaje reforme i na potrebu dijaloga prema načelima socijalnoga partnerstva.

Upozorava se na »Analizu dugoročnih fiskalnih učinaka demografskih promjena« (2006. g.) koju je sastavio Ekonomski institut Zagreb, u kojoj se predviđa postupno smanjivanje izdataka za mirovinsko osiguranje, iz čega treba izvesti zaključak da će doći i do smanjivanja udjela izdataka za mirovine iz državnoga proračuna. Navedena se analiza poklapa i s najnovijim izvještajem EK-a prema kojem će u Hrvatskoj to smanjenje udjela izdataka za mirovine iz proračuna biti znatnije u odnosu na druge države EU-a. Nadalje, vezano uz to, a polazeći od činjenice da hrvatski građani žive u prosjeku nekoliko godina kraće u odnosu na prosjek života u EU-u, znači da koriste i mirovinu nekoliko godina kraće, neopravdano je ubrzavanje podizanja starosne granice na 67 godina. Navodi seprimjer Poljskekoja je 2012. g. donijela također zakon o postupnom povećavanju starosnih granica za muškarce i žene na 67 godina, ali je tu dob već 2017. g. smanjila, odnosno vratila na 65 godina za muškarce i na 60 godina za žene. Predsjednica poljske vlade to je smanjivanje starosne granice objasnila sljedećim komentarom: »Rješavali smo probleme običnih Poljaka, a ne elite.« Dakle, poljski su političari na vrijeme shvatili da su se previše zaletjeli u »poslušnosti«, pri čemu su zanemarili probleme prosječnih građana. Prema tome plašenje neizvjesnom budućnošću zakonskoga obveznoga mirovinskoga osiguranja na principu solidarnosti (I. mirovinski stup) dugoročno je neosnovano, što vrijedi i za parolu da »kronično nedostaje 17 milijardi«. To je više igra matematičkih analitičara, ali bez uvažavanja drugih gospodarskih, radnih, socijalnih i demografskih čimbenika.

Vezano uz povećanje ubrzanja starosne granice i izjednačavanje u tome muškaraca sa ženama, napominje se da se radnika ne bi smjelo prisiljavati na rad iznad 65 godina, ali se treba dopuštati rad poslije 65. godine ako radnik to želi i to može u skladu sa svojim mogućnostima i prirodom posla. Dakle, nije problem rad nakon 65. godine, nego je problem u prisili zakonom. Posljedica takve prisile najčešće će se rješavati zloupotrebama u obliku čestih i dugotrajnih bolovanja, pokušajima ostvarivanja prava na invalidske mirovine ili odlascima u prijevremene mirovne.

“Luke lažnoga spasa”

Međutim, odlasci u prijevremene mirovine postat će zapravo »luke lažnoga spasa« jer ostarjeli radnici koji ne mogu više raditi punim kapacitetom bit će utjerivani u prijevremene mirovine od poslodavca (što je već sada) ili će sami odlaziti u te mirovine, svjesni da su odbačeni od društva kao radno i socijalno nepodobni. Valja tomu dodati da je odlazak u prijevremenu mirovinu najrjeđe osobni izbor umirovljenika. Privid mirovinske zaštite prijevremenom, ali znatno penaliziranom mirovinom u stvarnosti je trajna kazna (umanjena za više od 20 posto, s vjerojatnim još većim umanjivanjima u budućnosti). Takvim zakonskim rješenjima i trajnim penalizacijama dugogodišnji se osiguranici potkraj radnoga vijeka (oko 65 godina) tobožnjim spasom u prijevremenoj mirovini »prevode žedni preko vode«. Problem bi bio znatno ublažen i pravedniji kada bi kazneno umanjenje prijevremenih mirovina prestajalo doživljenjem godina propisnih za starosne mirovine, dakle sa 65 godina za muškarce, a sa 60 godina za žene. To »gašenje« smanjivanja prijevremenih mirovina bilo je u mirovinskom zakonu primjenjivanom do 1999. g., dakle do kraja prošloga stoljeća, što nije tako davno da bi se zaboravilo.

Europska komisija (EK) nema posebne nadnacionalne ovlasti nad našim ni nad bilo kojim tuđim mirovinskim sustavom. To znači da preporuke EK-a nisu obvezatne za Hrvatsku kao ni za bilo koju drugu članicu EU-a.

Vlada i Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava trebali bi problem smanjivanja starosnih granica promatrati i sa stajališta različitih uvjeta starosti za muškarce i žene, kako u radu tako i u mirovini. Naime, iako je svojedobnoUstavni sud svojom odlukomutvrdio obvezu izjednačavanja dobi za oba spola, Europski sud za ljudska pravau jednoj svojoj presudi jasno je naglasio potrebu uvažavanja različitosti potrebne starosti za ispunjavanje uvjeta za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Naime, imajući na umu položaj žena u današnjem društvu (rad i rađanje, porodiljski dopusti i odgoj djece), sud jasno kaže da je kod propisivanja potrebne dobi starosti za žene potrebna »pozitivna diskriminacija« u korist žena. Takva pozitivna diskriminacija nije uopće diskriminacija, nego zaštita žena, ponajprije majki, dopuštanjem blažih uvjeta starosti u odnosu na muškarce.

Na kraju se poručuje Vladi da je puno važnije od nedogovorenih najavljenih reforma usmjeriti nastojanje za povećanje zaposlenosti i stvaranje uvjeta za sigurne i dobro plaćene poslove uz istodobno smanjenje »rada na crno« (neregistriran rad, neplaćeni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno i neplaćeni porezi) i smanjenje rada na određeno vrijeme. Mirovinski sustav ne smije se promatrati kao samostalan sustav odvojen od sustava rada i zapošljavanja jer izravno ovise jedni o drugima. To bi Vlada trebala imati na umu uz stalnu svjesnost da političari budu prije svega ljudi, tek onda političari, a najmanje birokrati.

Novine koje je u nacrtu predvidjela radna skupina trebale bi uvesti i veću zaštitu dužnika, sniziti troškove ovršnog postupka, ukinuti mogućnost fiducijalnog upisa vlasništva na nekretnini dužnika, poboljšati elektronsku komunikaciju, povećati sigurnost dostave, proširiti krug izuzetih iz ovrhe, uvesti obvezu obavještavanja dužnika o pokretanju ovrhe te zabraniti deložacije u zimskim mjesecima.

“Prijedlog zakona nudi brži, jednostavniji i jeftiniji sustav”, kazao je Bošnjaković na konferenciji za novinare u utorak. Očekuje da će rad za novom zakonu biti gotovo do kraja godine nakon čega slijedi vladina i saborska procedura.

Po ministrovim riječima najniža cijena ovršnog postupak trebala bi biti 300 kuna, umjesto sada maksimalne od preko 1.800 kuna. Ustvrdio je i da sudovi imaju dosta kapaciteta za dodatne poslove te da se bilježnici u radnoj skupini nisu bunili na smanjenje ovlasti.

Država može odrediti pravila po kojima će postupati

“Mi kao država imamo pravo odrediti pravila kako će se postupati”, zaključio je Bošnjković, rekavši da zakon u potpunosti ne rješava pitanja blokiranih, ali uvodi jasnija pravila.

„Mislim da je ovo objektivan pristup, nema ovrhe bez troškova i kamate. Čim nešto niste platili s vama se bavi niz institucija, pritom nitko ne radi dobrovoljno, ali troškove smo smanjili“, kazao je ministar.

Pojasnio je kako će ubuduće, tvrtke kojima su građani primjerice dužni za neplaćene račune, zahtjev za pokretanjem ovršnog postupka slati sudu koji će slučajeve nasumičnim odabirom dodjeljivati u rad javnim bilježnicima.

Bilježnici bi, po novim pravilima, o tome morali obavijestiti dužnika, a ukoliko do njega ne uspiju doći iz dva pokušaja slijedi dostava putem oglasne ploče uz obvezno slanje obavijesti dužniku u poštanski sandučić i osobni korisnički pretinac sustava e-građanin.

Dužnik će prije postupka moći izraziti neslaganje s dugom

Ukoliko se dužnik ne slaže s pokretanjem ovrhe slijedit će sudski postupak što je, po ministrovim riječima, puno povoljnije za dužnike koji do sada nisu mogli izraziti neslaganje s ovršnim postupkom ili prije njegova pokretanja dokazati da su podmirili neki dug.

U prijedlogu su reducirana i prava na podnošenje revizije, a kako se sudovi ponovno ne bi doveli do velikih zaostataka, uz bilježnike koji će odraditi veći dio postupka, ovlast vođenja ovrha uz suce će biti dana i sudskim savjetnicima.

Zakonski prijedlog širi popis primanja koja neće biti moguće ovršiti pa u tu kategoriju ulaze i božićnice, uskrsnice i regres do najvećeg neoporezivog iznosa, ali i terenski dodatak, sindikalne pozajmice te naknade poput dnevnica, naknade za odvojeni život ili korištenje privatnog automobila u službene svrhe.

Ovrha nekretnine neće se smjeti raditi zbog glavnice duga do 40 tisuća kuna, umjesto 20 tisuća kuna.

Deložacije zabranjene zimi

Deložacije dužnika neće se smjeti provoditi tijekom zime, odnosno od studenoga do travnja, uz postojeću zabranu ovrhe na nekretnini u kojoj ovršenik stanuje, ukoliko nije riječ o posebno luksuznim nekretninama koje uvelike nadmašuju potrebe stanovanja.

Uz redefiniranje uloge svih sudionika u ovršnom postupku poslodavci i HZMO više ne bi bili tijela koja provode ovrhu, čime bi se poslodavce administrativno rasteretilo te povećalo razinu sigurnosti.

Novim prijedlogom centralizirana provedba ovrhe na novčanim sredstvima išla bi putem FINA-e koja ovrhu provodi pod nadzorom suda. U tom slučaju poslodavcima ostaje samo obveza uplata na račun iznosa plaće koji je izuzet od ovrhe prema nalogu suda ili FINA-e.

Što se troškova tiče cijena za postupke vrijednosti do 5.000 kuna bila bi 200 kuna, a za one vrjednije 300 kuna.

Nacrt prijedloga novog ovršnog zakona u proceduru javnog savjetovanja bit će upućen nakon ljeta. U ministarstvu očekuju da bi mogao naići na pozitivne kritike, posebno jer su predloženim izmjene rađene kako bi se postupci prisilnog ostvarenja i osiguranja tražbina uredile „uvažavajući najviše europske standarde i postojeće vrijednosti hrvatskog pravnog sustava“.

Hrvatskoj nedostaje radnika. To smo, ako ne prije, u ovim ljetnim mjesecima naučili. No, ne nedostaje joj samo konobara, kuhara, sobarica, građevinara… Manjak radne snage nije vidljiv samo u djelatnostima sezonskog karaktera, već je priča puno šira.