Posts Tagged obavijesti

Program za bolje radne uvjete, što podrazumijeva poštovanje ILO standarda i nacionalnog zakonodavstva, provodi se nepuno desetljeće u „centrima“ tekstilne industrije – Bangladešu, Kambodži, Indoneziji, Vijetnamu, Jordanu, Haitiju i Nikaragvi. Njime je pokriveno 1,3 tisuće tvornica u kojima radi preko 1,6 milijuna radnika. A istraživanje u kojem su sudjelovali kako radnici tako i upravljačke strukture, pokazalo je da su se pod „paskom“ ILO-a i IFC-a uvjeti rada u dijelu poduzeća dramatično poboljšali.

Poboljšanje uvjeta rada nije financijski teret za poduzeće već je, naprotiv, ključna karika njegova razvoja, ističe se u studiji američkog sveučilišta Tufts. Tako je produktivnost radnika s jedne strane, a profitabilnost poduzeća s druge, veća u tvornicama u kojima radnici prijavljuju bolje uvjete rada, u kojima je suradnja na višoj razini, a nadglednici su obučeni za posao koji obavljaju. Stoga ne čudi da studija potvrđuje kako ponižavajući odnos prema mahom ženskoj radnoj snazi u tekstilnoj industriji, odnosno njihovo verbalno ili seksualno zlostavljanje ne samo da je moralno jadno ponašanje već su rezultat takvog ponašanja i loši poslovni rezultati.

Program Bolji posao udaljio je tvornice od prakse nametanja duge radne satnice, izuzetno niskih plaća, prijetnji otkazom te zloupotrebe probnog rada. Radnici istodobno osjećaju rast tjednih primanja, sve ih manje opterećuju prekovremeni rad, ali i činjenica da su unatoč tome što rade siromašni. Kako se ističe, zahvaljujući programu zabilježen je napredak u približavanju plaća muškaraca i žena. Posebno je to zabilježeno u tekstilnim tvornicama Haitija, Nikaragve i Vijetnama. Navodi se kako je postignut značajna napredak u smanjivanju prisilnih radnih odnosa, kao i seksualnog uznemiravanja te verbalnog zlostavljanja radnica. U Jordanu, gdje u tekstilnoj industriji mahom rade ekonomske migrantice, slučajevi seksualnog zlostavljanja na radnom mjestu smanjeni su za 18 posto. Generalno je smanjen i broj radnika koji u anketnim upitnicima navode kako osjećaju strah na radnom mjestu.

IZVOR

Hrvatska je ekonomija, unatoč optimističnim kretanjima u ovoj godini, i dalje uvjerljivo najslabija u EU. Hrvatski BDP godinama stagnira na oko 10.000 eura po stanovniku. Iako će se BDP glavnoga grada od 14.000 eura po stanovniku iz pogleda ekonomski uništenog istoka Hrvatske činiti nevjerojatno visokim, Zagreb je zapravo ekonomski najmanje razvijena metropola EU. Zajedno sa Sofijom na začelju je među glavnim europskim gradovima mjereno razinom ekonomskih aktivnosti i stvaranja nove vrijednosti.

Kako je moguće da uz prirodne potencijale i geografski položaj bogata Hrvatska danas toliko zaostaje za drugim zemljama srednje i istočne Europe. Gledajući stotinjak godina u prošlost, u vrijeme prodiranja industrijske revolucije u sjeverne dijelove današnje Hrvatske odnosno južne dijelove austro-ugarske carevine – jedne od ekonomski najrazvijenijih zemalja tadašnjeg svijeta, čuđenje bi moglo biti još veće.

Nije rat kriv za zaostajanje

U tom su vremenu, dakle na prijelazu stoljeća, središnja Hrvatska i Slavonija bile zahvaćene ubrzanom industrijalizacijom, a gradovi su postajali važni industrijski centri. Slavonski veleposjedi pretvarali su se u poljoprivredno-prerađivačke konglomerate, a primjena najnovijih industrijskih tehnologija i znanja u preradi prirodnih sirovina omogućila je poduzećima poput SH Gutmanna (današnje Belišće) da se uspješno pozicioniraju na europskom tržištu. Početkom prošlog stoljeća Slavonija i središnja Hrvatska (Dalmacija je u to vrijeme bila na razini razvijenosti BiH i Srbije) ostvarivale su samo upola manji BDP po stanovniku od Austrije. Stotinjak godina poslije razlike u razvijenosti postale su znatno veće: Austrija danas ima četiri puta veći nacionalni dohodak po glavi ostanovnika od Hrvatske. Kako je, dakle, moguće da jedna zemlja s ‘prirodnim bogatstvom’ i solidnom industrijskom tradicijom, u blizini najvećih i najbogatijih europskih tržišta, toliko zaostaje u ekonomskom i socijalnom razvoju za neposrednim europskim susjedstvom?
Brojni teorijski i empirijski dokazi lako će argumentirati odgovore na to pitanje. Razlozi u razvojnom zaostajanju Hrvatske, naime, ne smiju se uporno tražiti u razornim učincima Domovinskog rata, kako se to često može čuti. Hrvatska se sporije razvija zbog brojnih, vrlo složenih strukturnih problema te velikih pogrešaka i nekompetentnosti u vođenju javnih politika.

Neučinkoviti državni sektor

Većina europskih tranzicijskih zemalja tako je početkom 1990-tih provela sveobuhvatnu političku i ekononmsku tranziciju prema tržišnoj demokraciji te stvorila ekonomske sustave u kojima su privatna poduzeća glavni pokretači ekonomskog razvoja. Hrvatska nije – i nakon četvrt stoljeća tranzicije dominiraju neučinkoviti državni i paradržavni sektor u stvaranju nove vrijednosti. Veliki su europski industrijski gradovi, manje ili više uspješno, proveli postindustrijsku tranziciju iz masovne industrijske proizvodnje prema industriji 4.0 (temeljenoj na novim tehnologijama), kreativnim djelatnostima i novim uslugama. Ni najveći hrvatski gradovi nisu proveli kreativnu tranziciju – nestanak brojnih radnih mjesta u velikim fordovskim industrijskim pogonima nisu uspjeli nadomjestiti vrijednim radnim mjestima ‘nove ekonomije’, već su se širom otvorili samo nekretninskom i trgovinskom sektoru, koji uz financijske usluge ni približno nisu mogli amortizirati tranzicijske gubitke.

Klasična industrijska proizvodnja, kakvu poznajemo iz druge polovine 20. stoljeća, jednostavno nije mogla opstati u globalnom okružju, a struktura nove industrije nije stvorena. Većina europskih zemalja provela je duboke promjene u socijalnom sektoru. Hrvatska nije – zastarjeli i neučinkoviti modeli socijalne države kao svojevrsni klon Bismarckova i socijalističkoga socijalnog sustava uvelike pojedince udaljavaju od tržišne ekonomije i poduzetništva. U sektoru obrazovanja, osobito visokog i specijalističkog, u Europi su se u protekla dva desetljeća dogodile velike promjene. Hrvatska je konzervirala svoj obrazovni sustav koji danas proizvodi, uz nekoliko iznimaka, nezapošljive ljudske potencijale. A upravo se pred našim očima događa promjena paradigme ekonomskog razvoja koja se više ne oslanja na tradicionalnu kombinaciju faktora (prirodni resursi + kapital + rad). Glavni činitelji ekonomskog razvoja na početku 21. stoljeća postaju intelektualni, kreativni i socijalni kapital, koji uz tehnologije, talente i toleranciju, snažno pokreću razvoj uspješnih nacionalnih ekonomija. Hrvatska se u svom razvoju ne oslanja na ove faktore – u obrazovanje se nedovoljno ulaže, samo 3,3 posto BDP-a (niže nego u Bugarskoj i Rumunjskoj!), a talenti odlaze stvarati nacionalno bogatstvo drugih zemalja.

IZVOR

Komisija procjenjuje da će zbog starenja stanovništva hrvatska mirovina za puni staž pasti ispod 30% plaće, a na zapadu na 40%

Od početka godine četiri obvezna mirovinska fonda, koja raspolažu s80 milijardi kunamirovinske štednje, zaradila su članovima4,5 postona uložena sredstva za najčešću B kategoriju osiguranika. To su nešto niži prinosi nego prije dvije, tri godine, no i dalje su među većima u Europi, u kojoj se brojni mirovinski fondovi suočavaju s gubicima i do 4 posto.

Toliki minusi nisu zabilježeni od financijskog sloma 2008. godine, samo što ih ovaj put nisu izazvali mešetari, nego monetarne vlasti politikom nultih kamatnih stopa. Hrvatski su fondovi i dalje u debelom plusu i zbog toga što se hrvatska država zadužuje skuplje nego Njemačka, Austrija ili Velika Britanija.

Prijevremena 20% manja

Mirovinski su fondovi kroz uplate doprinosa (59 milijardi kuna) ili prinose (20 milijardi kuna) dosad skupili oko80 milijardi kuna, no taj će se novac u znatnijoj mjeri početi vraćati osiguranicima kada u starosnu mirovinu krenu generacije rođene nakon 1962. godine, što će biti poslije 2022. godine. Još neko će vrijeme odgovornost za tekuće mirovine biti na leđima državnog mirovinskog sustava i proračuna. Tko ove godine ode u punu starosnu mirovinu, može očekivati od 2388 do 9074 kune mjesečne mirovine za 40godina staža, ovisno o tome kakva mu je bila plaća. Najviša mirovina ograničena je na 3,8 najnižih, a prema posljednjem izračunu svakom se radniku po godini staža jamči 59,71 kuna mirovine. Tko ode u prijevremenu mirovinu, treba računati s umanjenjem i do 20 posto. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje navodi da ljudi koji odlaze u mirovinu s 40 i više godina staža u prosjeku dobivaju oko3400kuna mirovine, odnosno 60% prosječne plaće.

Što s 2. stupom

U većini zapadnih zemalja prva je mirovina oko 70% zadnje plaće, no ulažu se veliki napori da se taj omjer zadrži jer troškovi starenja odnose sve više javnog, ali i privatnog novca. Europska komisija procjenjuje da će se u idućih 30 godina zapadne mirovine također spustiti na 40 posto plaće, a Hrvatska bi prema tim projekcijama pala ispod 30 posto, neovisno o privatnoj mirovinskoj štednji. Samo 14% postojećih umirovljenika odradilo je puni radni vijek. Od nove se Vlade očekuju dvije važne odluke u području mirovina, jedna je vezana uz ranije povećanje radnog vijeka na 67 godina, kao što je to najavila Oreškovićeva Vlada, ili zadržavanje odluke Milanovićeve Vlade da se tek nakon 2030. krene u postupno povećanje. Drugi su problem mirovine iz drugog stupa koje će, unatoč solidnim prinosima mirovinskih fondova, biti niže od mirovina iz prvog stupa ako se ne promijeni formula za izračun mirovina, odnosno ako osiguranici 2. stupa ostanu bez zaštitnog dodatka. HDZ u kampanji nije spominjao da će i na 2. stup primijeniti 27% dodatka, ali bi osiguranicima drugog stupa omogućio da jednokratno povuku 10% svoje štednje kao pripremu za život u mirovini. Udruženje mirovinskih fondova nije se izjašnjavalo o tom, i za njih potpuno novom prijedlogu. Svaka isplata sredstava s privatnih računa građana smanjila bi visinu buduće mirovine i s te strane učinak bi bio negativan, no to što bi osiguranici dobivali dio novca odjednom moglo bi ići u prilog jačanju svijesti građana o važnosti štednje. Hrvatska može spriječiti smanjenje mirovina samo ako više novca usmjeri u štednju, na što sadašnje generacije umirovljenika gledaju sumnjičavo.

IZVOR

Stimulirat ćemo mirovinske fondove na ulaganje i participiranje u gospodarstvu – kazao je tehnički ministar financija, i vjerojatno novi, Zdravko Marić. Budući da su mirovinski fondovi diljem Europe u velikim problemima, javnost zanima što će biti s našim. Na upit novinara zabrinjava li ga pad prinosa na mirovinsku štednju u drugom stupu, uslijed okruženja niskih kamatnih stopa zbog labave monetarne politike, Marić je istaknuo da je svima u interesu da prinosi mirovinskih fondova budu “čim viši i veći”.

– Do sada su mirovinski fondovi najveći dio svoje imovine ulagali u državne obveznice. Gotovo tri četvrtine ukupne imovine je u državnim vrijednosnim papirima. Ideja koju smo propagirali između ostalog i u ovoj kampanji, a bit će sigurno integralni dio programa buduće Vlade, je da se ojačaju određeni mehanizmi koji će stimulirati mirovinske fondove i na investiranje i participiranje u gospodarstvu, kao i na ostvarivanje viših prinosa, ali ne zanemarujući elemente da moraju voditi brigu o riziku, izjavio je Marić.

No, što znači stimulirati fondove da više ulažu u hrvatsko gospodarstvo? Zakoni koji reguliraju rad mirovinskih fondova danas su znatno liberalniji nego prije, recimo pet godina, a pogotovo početkom 2000-ih kada su i osnovani. Što se tiče regulative, mogući su još mali pomaci, pogotovo ako bi se mirovincima omogućilo ulaganje u društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.). Sada, primjerice, ne smiju izravno ulagati u takve tvrtke, nego posredno kroz private equity fondove.

Mirovinci kažu da im, zapravo, ne treba nikakva stimulacija za ulaganje. Trebaju im projekti Vlade, treba im nastavak privatizacije i prodaje državnih udjela u kompanijama koje nisu strateški bitne za državu (kao što su primjerice vode i šume). Je li mirovinskim fondovima trebala stimulacija prilikom kupnje dionica Končara koje je država nedavno prodala? Nije! Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) krajem svibnja, odnosno početkom lipnja, oglasio je prodaju 526.926 dionica Končara elektroindustrije, što je 20,5 posto temeljnog kapitala. Pristiglo je 13 obvezujućih ponuda i to za 757.780 dionica, odnosno 44 posto više od ponuđenog. Trinaest ponuda vrijedilo je nešto više od pola milijarde kuna. Na kraju je prihvaćeno 9 ponuda, a država je za te dionice dobila 360 milijuna kuna. Bez ikakvog problema!

Zašto podsjećamo na Končar? Zato što mirovinski fondovi imaju novca, i to dosta. Kada ih pitate zašto kupuju državne obveznice, odgovorit će vam vrlo kratko i jasno – jer više nemaju što kupovati na burzi. Mirovinski fondovi trenutno upravljaju s imovinom od 79,2 milijarde kuna (kraj kolovoza, što znači da će vrlo brzo premašiti 80 milijardi). Prosječno gledajući, svaki mirovinski fond mjesečno dobije 100 milijuna kuna od doprinosa. Taj novac treba negdje uložiti.

Nije da želimo favorizirati mirovinske fondove i da je potrebno sve njima prodati. To svakako ne bi bilo dobro, jer se sve jabuke ne stavljaju u istu košaru. No, država mora prodati sve one dionice kompanija koje nisu strateški važne (i uopće nećemo ulaziti u definiciju strateški važnih kompanija, s time neka se bave političari). Mirovinci žele HEP, HAC, ACI, ceste, obnovljive izvore energije, nastavak privatizacije. Ako upitate ministra Marića što znači stimulirati mirovinske fondove, odgovorit će vam isto – jačanje mehanizama. Nova Vlada će se svakako više pozabaviti ulogom mirovinskih fondova, a između redaka se može pročitati kako stimulacija mirovinaca znači privatizacija, prodaja udjela u tvrtkama kojima država ne zna, ne može i loše upravlja, a imaju enormnog potencijala.

IZVOR

Predmet: Način donošenja odluka Pregovaračkog odbora sindikata

Poštovani,
nastavno na posljednji, 5. sastanak pregovaračkog odbora reprezentativnih sindikata i pregovaračkog odbora poslodavca za kolektivno pregovaranje radi izrade novog Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture d.o.o. održanog 22. rujna 2016. godine, a vezano uz izjašnjavanje pregovaračkog odbora sindikata o načinu donošenja odluka očitujemo se kako slijedi:

Predstavnici SŽH ponovno ističu, što su višekratno istaknuli i u dosadašnjem tijeku pregovora, kako način donošenja odluka pregovaračkog odbora sindikata sastavljenog od predstavnika triju sindikata predstavlja unutarnje pitanje sindikata te ne postoji obveza sindikata na bilo koji način utvrditi način donošenja odluka tijekom pregovora. S druge strane, prepoznajući potrebu da sa svoje stane ukloni bilo kakve prepreke normalnom odvijanju procesa kolektivnog pregovaranja sindikalna je strana pristupila izradi Poslovnika o način rada pregovaračkog odbora, no do njegova donošenja nažalost nije došlo.

Inzistiranje jednog od sindikata na jednoglasnom načinu donošenja odluka pregovaračkog odbora sindikata smatramo nerealnim i u praksi neprovedivim i stoga sigurnim sredstvom za zastoj kolektivnog pregovaranja, što nije u interesu niti sindikalne, ali niti poslodavačke strane. Kolika je vjerojatnost da će tri sindikalna predstavnika oko svake točke pregovora imati jedinstven stav? Obostrani nam je interes osiguravanje normalnog tijeka kolektivnih pregovora, zbog čega smo predlagali većinski način donošenja odluka sindikalne strane, što nažalost nije prihvaćeno.

Izostanak dogovora sindikata, prema našem mišljenju, medutim, ne bi trebao ni na koji način utjecati na tijek kolektivnog pregovaranja i utvrdivanje pozicije sindikalne strane, imajući u vidu Protokol o načinu rada Pregovaračkog odbora poslodavca i Pregovaračkog odbora sindikata za sklapanje Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture d.o.o., sklopljen 2. rujna 2016. godine između predstavnika poslodavca i sindikata, a kojim je u točki VIII. jasno predviđena mogućnost unošenja izdvojenog mišljenja pojedinog člana pregovaračkog odbora u zapisnik koji se vodi o sjednicama kolektivnih pregovora. Na taj na pozidja svakog pojedinog Elana sindikata zastupljenog u pregovorima mo2e biti utvrdena na jasan i nedvojben na

Poslodavačka je strana na posljednjem krugu pregovora istaknula kako je Zakonom o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN hr. 93114 i 26115) propisano kako pregovarački odbor sindikata mora sam odlučiti o načnu donošenja odluka. Činjenica je, međutim, da je zakonodavac propisao kako pregovara odbor sindikata sam utvrđuje način rada i donešenja odluka, misleći pri tome kako je isključivo pravo sindikata (ali ne i njihova obveza!) urediti svoje djelovanje tijekom kolektivnog pregovaranja. Navedeno nedvojbeno i jest sindikalno pravo, jer proizlazi iz njihovog interesa uredi međusobna pitanja, ali zakonodavac niti jednom odredbom nije utvrdio pravo poslodavca na bilo koji na uvjetovati otpočinjanje ili nastavak kolektvnih pregovora postizanjem takvog dogovora sindikata.

Na kraju želimo istaknuti kako su spomenutim Zakonom jasno utvrđene pretpostavke za važenje kolektivnog ugovora, odnosno za njegovo važenje potrebni su potpisi reprezentativnih sindikata koji u svom članstvu imaju više od 50% radnika članova od ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika kod reprezentativnih sindikata. Samo će ispunjenjem navedenog uvjeta kolektivni ugovor postati važeći, a nezadovoljna strana uvijek ima mogućnost poduzimanja industrijskih akcija.

Inzistiranje poslodavca na sindikalnom izjašnjavanju o načinu donošenja odluka nepotrebno dovodi kolektivno pregovaranje u pat poziciju. Svojim dosadašnjim djelovanjem SIHŽ i SŽH jasno su iskazali namjeru kolektivno pregovarati u dobroj vjeri te se nadamo kako je i poslodavac prepoznao navedenu namjeru te da će se kolektivni pregovori nastaviti u pozitivnom ozračju, a sve s ciljem sklapanja kolektivnog ugovora. U protivnom biti ćemo prisiljeni poduzeti kolektivne akcije u skladu sa zakonom radi zaštite sindikalnih interesa.

Sukladno zapisniku sa 5. sastanaka pregovaračkog odbora reprezentativnih sindikata i pregovaračkog odbora poslodavca SIHŽ i SŽH predlažu nastavak pregovora 30.09.2016. godine u 10,00 sati.

DOPIS