Arhiva za kategoriju Obavijesti

Zagreb, 7. ožujka 2014. – Ženska mreža Hrvatske, Ženske sindikalne grupe (Ženska sekcija SSSH, Odbor žena NHS-a i Žene HURS-a) i Ženska fronta za radna i socijalna prava organiziraju marš povodom 8. marta – Međunarodnog dana žena pod nazivom “8. mart – Nećemo zaboraviti 8 + 8 + 8!“ (8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati sna).

Okupljanje započinje sutra u 10,30 sati ispred Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Zagreb, Zvonimirova 15, odakle u 11,30 sati započinje solidarni marš put Trga bana Josipa Jelačića na kojem će aktivistkinje održati prosvjed i pročitati zahtjeve, te dijeliti letke.

Velika koalicija ženskih organizacija, sindikalnih grupa i mreža ove će godine na maršu za Dan žena tematizirati novi Zakon o radu koji je unatoč nedostatku argumentirane javne rasprave i žestokom protivljenju svih sindikalnih središnjica te velikog broja udruga civilnog društva i javnosti prošao prvo saborsko čitanje. Novi Zakon o radu dodatno promovira nesigurne, fleksibilne oblike rada (rad na određeno, agencijski rad i prijenos ugovora o radu – outsourcing), legalizira dugogodišnje nezakonito ponašanje poslodavaca (pogotovo kada je riječ o prekovremenom radu), produljuje radni tjedan i do 60 sati te ograničava pravo na sindikalno organiziranje i štrajk.

Takav zakon imao bi osobito teške posljedice za žene koje su, osim što većinom obavljaju neplaćeni, njegovateljski rad, već dodatno diskriminirane na tržištu rada, bilo zbog trudnoće, starosti ili naprosto spola.

Pozivamo sve građanke i građane da se pridruže subotnjem maršu kako bismo još jednom pokazali protivljenje takvim izmjenama radnog zakonodavstva koje idu na štetu radništva.

Izvor: http://www.sssh.hr/hr/vise/zenska-sekcija-69/mars-za-8.-mart-necemo-zaboraviti-8–8–8-1039

Zagreb, 4. ožujka 2014. – Na današnjem sastanku Vlade RH, sindikalnih središnjica i Hrvatske udruge poslodavaca o Prijedlogu Zakona o radu, održanome u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Vlada je prihvatila prijedlog socijalnih partnera da se pregovori o Prijedlogu Zakona o radu, koji je u Hrvatskome saboru usvojen u prvome čitanju, nastave na bipartitnoj razini. Socijalni partneri usuglasili su se kako će na bipartitnoj razini razgovarati o spornim pitanjima kao što su: radno vrijeme, agencije za privremeno zapošljavanje, otkazivanje ugovora o radu, te o ostalim pitanjima koja socijalni partneri istaknu kao otvorena pitanja. Sva pitanja koja su u vezi s Prijedlogom ZOR-a, a sadržajno nisu dio ZOR-a, dogovarat će se naknadno. Sljedeći tripartitni sastanak održat će se 18. ožujka 2014. godine u Ministarstvu.

– Sastanak koji je održan nakon dužeg vremena nagovještavao je da bi u „drugome poluvremenu“ možda i mogli razgovarati u dobroj vjeri, s argumentima i interesom da se Prijedlog ZOR-a u drugo čitanje Hrvatskog sabora ne šalje preko koljena. Temeljem jučerašnjeg sastanka s Hrvatskom udrugom poslodavaca i pokušaja da se približimo vraćanju kvalitetnijem socijalnom dijalogu, HUP je danas predložio da sindikati i HUP u nastavku pregovora o Zakonu o radu neka sporna pitanja pokušaju riješiti bipartitno. Tako smo se dogovorili da u sljedeća dva tjedna ponajprije pokušamo riješiti pitanje radnog vremena, što je svojevrsni test mogućnosti da se s HUP-om pojedina sporna pitanja riješe bipartitno. To znači da je Vlada RH spremna prihvatiti svaki dogovor vezano uz radno vrijeme koje HUP i sindikalne središnjice usuglase. Nakon dva tjedna održat će se i tripartitni sastanak. Razgovarat će se o svim ostalim spornim pitanjima u Zakonu. Predložak za razgovore je sadašnji Prijedlog Zakona o radu koji je usvojen u prvome čitanju Hrvatskoga sabora. Osobno nisam veliki optimist, ali će vrijeme pokazati koliko su namjere Vlade i HUP-a dobre, rekao je nakon sastanka Mladen Novosel, predsjednik SSSH.

Izvor: http://www.sssh.hr/hr/vise/nacionalne-aktivnosti-72/o-zor-u-nastavno-na-bipartitnoj-razini-1034

Zagreb, 2. veljače 2014. – U jučerašnjoj emisiji Hrvatskog radija Intervju tjedna gostovao je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. Kratak sindikalni odgovor je da ministar (opet) ne govori istinu, a duži odgovor možete pogledati u nastavku.

Ministar je govorio o spornim izmjenama Zakona o radu, zbog kojih se bune sindikati, a obilježile su ovaj tjedan. Mi smo počeli izmjene prije godinu i pol dana i dogovorili smo se da idemo u dva koraka. Usuglasili smo se oko glavnih promjena i dali smo si vremena da usuglasimo daljnje promjene, no već tada su sindikati smatrali da ne treba ništa mijenjati, da je Zakon dobar kakav je. Ali njega treba mijenjati, jer ima stvari koje su tamo reda radi, a nemaju utjecaj na sigurnost radnika, kazao je Mrsić.

Sindikati su, jednako kao i predsjednik Vlade RH Milanović i bivši prvi potpredsjednik Vlade RH Čačić, još i prije prve faze izmjena Zakona o radu, smatrali da je Zakon o radu posve usuglašen s pravnom stečevinom Europske unije (osim, u međuvremenu izmijenjene Direktive o europskim radničkim vijećima, s kojima se ZOR morao uskladiti prije 1. srpnja 2013. godine, zbog čega se i pristupilo prvoj fazi izmjena ZOR-a), da je dobar okvir, kako za djelovanje poslodavca, tako i za rad radnika i njihovih organizacija-sindikata, te da samo treba poraditi na njegovoj boljoj primjeni, ali i edukaciji, kako poslodavaca, tako i radničkih predstavnika (sindikalnih predstavnika, članova radničkih vijeća, predstavnika radnika u nadzornim i upravnim tijelima, ali i povjerenika radnika za zaštitu na radu čije je djelovanje uređeno Zakonom o zaštiti na radu).

No, ministar ne navodi da je sve institute, u vezi čijih izmjena su se socijalni partneri usuglasili u prvoj fazi, on ponovno otvorio i dodatno snizio u drugoj fazi izmjena Zakona o radu: ugovor o radu na određeno vrijeme, otkaz ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, otpuštanje kolektivnog viška radnika, zamjenski odmor u određenim sektorima kao izuzeća iz Direktive o radnom vremenu (skraćivanje minimalnog dnevnog odmora s 10 na 8 sati koje je, prema važećem ZOR-u, moguće samo kolektivnim ugovorom, a po prijedlogu bi se neposredno promjenjivao ZOR što znači da bi svi radnici, na svim radnim mjestima, kod svih poslodavaca u tim sektorima mogli dnevno raditi 16 sati! – jer je dnevni rad u takvom slučaju ograničen samo minimalnim dnevnim odmorom!). Ovdje, istine radi, treba reći da je ministar obećao da će nam staviti na raspolaganje „sve što Ministarstvo ima, čime raspolaže“. No, činjenica je, prvo, da ne raspolaže ničim i, drugo, ništa nam nije dostavio čak ni na naše pisane zahtjeve (primjerice, ZOR je, kao opći propis, u dijelu zamjenskog odmora izmijenjen tek na zahtjev jedne tvrtke – Luke Rijeka – a i taj pisani zahtjev uprave i sindikata Luke Rijeka nije nam dostavio ministar već smo pribavili sami jednako kao što smo se sami informirali zašto su takav zahtjev uopće uputili).

Mi smo unatoč tome krenuli na razgovore, sjeli sa sindikatima sa stol, iza nas je preko 100 sati razgovora. Međutim, došlo je do toga da sindikati jednostavno nisu htjeli više razgovarati o ZOR-u, bilo je – ili prihvaćanje njihovih zahtjeva – ili se više neće nastavljati pregovori. Dakle, niije Vlada ta koja je prekinula razgovore. Mi smo sindikate zvali i dalje, ali nisu se odazivali, čak i unatoč našim pismenim pozivima.

Ministar ne navodi da je tih 100 sati razgovora (a mi bismo rekli – i više) – doista bilo na razini – razgovora! Ministar je, a tome je po svome karakteru sklon, izašao iz tih razgovora s onime s čime je u njih ušao, a to je rečenica: „Poslodavci ne poštuju ZOR zato što ga ne mogu poštovati!“ – to reče i legalizira dotadašnje nepoštivanje ZOR-a! Bez statistika, bez analitike, bez dokaza! A Ministarstvo je, kao predlagatelj izmjena, trebalo raspolagati konkretnim podacima, dokazima da problem postoji i mogućim rješenjima. Ničega takvog nije bilo. Sindikati su prvi puta izašli iz radne skupine nakon što su se razgovori na nekoliko sastanaka u nizu počeli voditi na način: „Zašto ovo predlažete?“ a odgovor je „Zato!“, „ Možemo li o tome još razgovarati?“, „Ne, čemu prolongirati ono što je neminovno. „Okidač“ za izlazak sindikata bile su predložene odredbe o organizaciji radnog vremena: jednostranom odlukom poslodavca do 56 sati tjedno i svođenje na prosjek 40 odnosno 48 sati nakon četiri mjeseca (što poslodavcu daje pravo da raspolaže radnikovim poslovnim i privatnim životom od 24 do 56 sati, dakle u rasponu od 32 sata!), kao i mogućnost 16-satnog dnevnog rada u nekim sektorima. Nakon izlaska iz radne grupe, među jednim od četiri zahtjeva/prijedloga sindikati su ponudili i kompromisno rješenje: da poslodavac samostalno odlučuje o organizaciji radnog vremena od 32 do 48 sati (odnosno u rasponu od 16 sati). Dakle, nije riječ o o ultimatumu, kao što tvrdi ministar, već i ponudi kompromisnog rješenja. Ministar je to potpisao, a potom pogazio i riječ i potpis! To dovoljno govori o njegovoj vjerodostojnosti i to je pravi razlog zašto su sindikati izašli po drugi puta iz radne skupine – i konačno! Tada su zatražili i smjenu ministra na što se predsjednik Vlade RH oglušio. Jer to što sindikati smatraju ministra rada nevjerodostojnim članom Vlade RH koji je javno priznao da je lagao kada je potpisao prihvaćanje sindikalnih zahtjeva/prijedloga – predsjednika Vlade RH ne uzbuđuje!

Ministar je naveo i primjer Slovenije gdje su sindikati, kaže, pristali na puno žešće promjene ZOR-a, i u vezi s otkaznim rokovima i u vezi s razlozima otkaza. A mi smo krenuli u one izmjene koje bi trebale dovesti do toga da se lakše prilagodimo uvjetima tržišnog natjecanja. Mi trebamo otvoriti radna mjesta, kaže Mrsić.

Ministar ponovo govori o stvarima o kojima premalo zna. Slovenski su sindikati pristali na ono na što su upravo htjeli pristati – ni manje, ni više! Temeljem konsenzusa socijalnih partnera, slovenski zakon je u travnju 2013. godine u parlamentu jednoglasno usvojen! No, u njihovom se Zakonu o radnim odnosima, također nalazi i odredba prema kojoj se kolektivni ugovor između poslodavca i sindikata odnosi samo na članove sindikata – što su tražili i hrvatski sindikati – na što se ministar posve oglušio!

Nema govora o ‘njemačkom’ zakonu

Spočitavaju nam da je ovo njemački zakon, kaže Mrsić, no on to nije. Ovo je naš zakon, koji je prilagođen našem tržištu rada, a napominjem da Hrvatska neće imati institut ‘mini poslova’, odnosno nisko plaćenih poslova, koji su u Njemačkoj radnike doveli ispod granice siromaštva. Naš zakon nije kopija njemačkog zakona. Mi moramo imati zakon podređen našoj ekonomiji, našem mentalitetu.

Nisu sindikati ti koji „spočitavaju da je ovo njemački Zakon“ (napominjemo da Njemački ima više zakona, primjerice i poseban zakon o radničkom suodlučivanju, a što je kod nas sve u ZOR-u!), već su reagirali na izjave predsjednika Vlade koji kaže da „što se sindikati bune kada sada imamo isti Zakon kao Njemačka“! Međutim, Svjetska banka je ta koja je „istrčala“ s komentarom: „Hrvatska sada ima isto zakonodavstvo kao Njemačka, neka to iskoristi!“. Mi, naime, jako dobro poznajemo njemačko radno zakonodavstvo, kao i posljedice reformi u posljednjih 10 godina za njemačko društvo (posebice vezano uz tzv. mini jobs/male poslove, rad radnika preko agencija…) – na što smo upozoravali prilikom izrade Prijedloga Zakona o povremenim poslovima, ali i u vezi ZOR-a. Ono što smo uvijek napominjali je, međutim, da su 1995. godine u Zakon o radu samo djelomično „prepisani“ njemački zakoni (što jako dobro zna i tzv. autor prvog Zakona o radu u RH izrađenog na konceptu ugovornih radnih odnosa!).

Podsjećamo da zasluga za ministrovu „prosvijetljenost“ po pitanju „mini poslova“ nije Ministarstvo samo, već jednogodišnja borba hrvatskih sindikata protiv prijedloga toga zakona (uključujući i izuzetnu suradnju sa sindikatima Njemačke, Slovenije i Austrije, koja je kulminirala i organiziranjem međunarodne konferencije o toj temi), pisanje hrvatskih medija o posljedicama uočenim u drugim zemljama, otporom svih koji su sudjelovali u javnoj raspravi o procjeni učinaka propisa, uključujući niz nevladinig organizacija pa, u konačnici, i očitovanjem samoga HUP-a o tome da Hrvatskoj ne treba takav zakon!

Lakše opuštanje

Kad govorimo o lakšem otpuštanju – razlozi za otpuštanje su ostali isti, niti smo smanjili razloge, niti smo uveli austrijski institut, a taj je da vas mogu otpustiti bez ikakvog razloga. Ostavili smo i poslovno uvjetovani otkaz, i kad ga dajete sami, jedino što smo uveli jest – da poslodavac u procesu otkazivanja radniku mora ponuditi drugo radno mjesto, to je jedina promjena u smislu sprečavanja dugih sudskih postupaka.

Ministar je mislio reći da u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza (ili osobno uvjetovanog otkaza) poslodavac ne mora radniku ponuditi slobodno radno mjesto kojima kvalifikacije radnika odgovaraju odnosno ne mora ih prekvalificirati (o trošku države!) ako je to moguće. Poanta je u sljedećem: „to je jedina promjena u smislu sprečavanja dugih sudskih postupaka“. Jer stvarnost je sljedeća: poslodavci, u pravilu, daju nezakoniti otkaz jer se žele riješiti „Janka, Marka ili Pere“ zato što su članovi sindikata, pitaju za svoja prava, ne žele raditi bez evidentiranog i plaćenog prekovremenog rada, ne žele raditi duže zato što njihov nadređeni ne zna organizirati posao… Problem nije u zakonu već u trajanju sudskih postupaka, a to se rješava na drugi način.

Ovdje napominjemo da članovi sindikata (a isto postupaju i ne-članovi) sve rjeđe daju punomoć sindikatu da ih zastupa na sudu zbog „lakših prekršaja poslodavca“ (neplaćeni prekovremeni rad, nepoštivanje prava na godišnji, tjedni, dnevni odmor i dr. – to trpe do krajnjih granica izdržljivosti – upravo zbog dugotrajnosti sudskih postupaka i zbog šikaniranja od strane poslodavca ako to pokušaju utužiti). Jedino što im ostaje je tužiti u slučaju nezakonitog otkaza, a ministar im sada želi oduzeti i to pravo (pritom umanjujući i maksimalnu sudsku odštetu za nezakoniti otkaz s 18 na 8!)! A nije mu palo na pamet olakšati slabijoj strani – radniku!

Osim toga, Vladino nevođenje politike zapošljavanja (integrirane politike, koja je produkt koordiniranja ekonomske, socijalne, obrazovne politike, mirovinskog i zdravstvenog sustava…), neusklađivanje različitih zakona koji se odnose na tržište rada (zaposleni, nezaposleni, ranije zaposleni…) upravo za rezultat ima povećanje broja nezaposlenih! I dok se to ne promijeni, broj nezaposlenih će rasti, neovisno o Zakonu o radu! Dakle, zašto ne prekvalificirati radnika za slobodno radno mjesto (o trošku držve) i ne zadržati ga u tvrtki – osim ako se poslodavac želi riješiti upravo „Janka, Marka ili Pere“ jer previše traže – traže svoja prava!

A kad govorimo o tužbi zbog kolektivnih ugovora, zalažemo se za princip da se sudska praksa vodi prema jednoj presudi, prema pravilu presedana, kaže Mrsić.

Na upit gdje Vlada ipak može popustiti Mrsić je odgovorio kako su već jasno rekli da je sve na stolu. Ono što se cijelo vrijeme traži da damo argumente, ja kažem, jedan od većih je – broj nezaposlenih.

(Već smo prethodno komentirali!)

Što se tiče ‘fame’ oko agencija – svega oko 3 posto radnika radi preko agencija. To se u teoriji može povećati, ali je taj radnik poslodavcu uvijek skuplji. Taj je princip ionako rezerviran za povremene, hitne situacije kod poslodavaca. Također, neće se, nakon poslovno uvjetovanog otkaza na to mjesto uzeti agencijskog radnika, kaže ministar.

Podatak nije točan, odnosno da budemo precizniji, nije točan u odnosu na procjene agencija koje tvrde da je to samo oko 0,3 posto od ukupno zaposlenih. Međutim, ono što je tragično je to da Vlada ne raspolaže apsolutno nikakvim podacima (čak niti točnim podacima o samim agencijama, a kamo li o broju radnika, vremenu ustupanja, njihovom napredovanju prema sigurnijim oblicima rada, razlikama u uvjetima rada ustupljenog radnika u odnosu na radnika kod korisnika u praksi…) i to 10 godina od uvođenja agencijskog rada. A u prvoj fazi izmjena Zakona o radu donošenje Pravilnika ministra prema kojem agencije moraju jednom godišnje (za razliku od Njemačke gdje je to dva puta godišnje) dostavljati podatke važne za statističku obradu – ušao je na zahtjev sindikata, a ne Ministarstva – iako to sindikati traže već 10 godina! Također, podaci koje Ministarstvo Pravilnikom traži, minorni su u odnosu na podatke koje agencije moraju dostavljati u Njemačkoj, kao što smo rekli, dva puta godišnje!

Bez podataka Ministarstvo predlaže ključne izmjene ZOR-a kojima direktno potiče korisnike da sve više radno angažiraju radnike preko agencija koji su im jeftiniji. Netočna je izjava ministra da poslodavac neće moći zaposliti agencijskog radnika odmah po otpuštanju svoga, jer se, prema prijedlogu, odgoda od šest mjeseci odnosi na nemogućnost zapošljavanja agencijskog radnika samo u slučaju kolektivnog viška u tvrtci-korisniku!

A sada se radi na način da radnik godinu dana radi preko agencije, pa poslodavac osnuje sestrinsku agenciju, pa ga prebaci i tako u krug. To ćemo spriječiti, kaže Mrsić. A već sada imamo promjene u smislu inspekcija za rad na crno, one na pozive dolaze – iz drugog grada, a ne kao dosada, iz istog grada.

Umjesto pojačanog nadzora nad radom agencija, ministar predlaže fleksibilizaciju zapošljavanja agencijskih radnika Dakle, potvrđuje upravo ono što smo prethodno naglasili – ministar legalizira dosadašnje nepoštivanje zakona!

Kada se mijenja radno zakonodavstvo, kaže ministar, uvijek su – vremena kriva. Te su izmjene uvijek oprećene tenzijama u društvu, i zato je važan taj dijalog. No čini mi se da je u ovom trenutku sindikalna scena otišla malo dalje od njihove uloge, politički zahtjevi nisu uloga sindikata, zaključuje Mrsić.

Zahtjevi za odlaskom Vlade RH neposredno su vezani uz nevjerodostojnog ministra rada koji, nakon niza negovorenja istine – i javnog priznanja o tome – niti daje ostavku, niti ga predsjednik Vlade RH smjenjuje!

ZAVRŠNO

Jedina istina je da je Vlada RH, protekom godinu dana na vlasti, pristupila izmjenama Zakona o radu da bi snizila tzv. index zakonske zaštite zaposlenja kako bi zadovoljila Svjetsku banku, MMF, Europsku komisiju, bonitetne agencije… sve radi jeftinijeg daljnjeg zaduživanja i to kada je shvatila da nije uspjela pokrenuti Hrvatsku, da nema niti jednu jedinu uspješnu priču! Izmjenu Zakona o radu nameće kao čudotvorni lijek ozdravljenja hrvatskog gospodarstva. Radnike smatra krivcima za nekonkurentnost, a ne nesposobne uprave/menadžere iako svi znaju da su hrvatski radnici izuzetno vrijedni i cijenjeni svugdje u svijetu, dok uspjeh hrvatskih menadžera, poslodavaca, poduzetnika u uređenim zemljama nije nigdje zabilježen!

Tvrdnja da će izmjena Zakona o radu i smanjivanje prava radnika riješiti problem nezaposlenosti (što smo već prethodno komentirali) jednako je stupidna kao i snižavanje doprinosa za zdravstveno osiguranje prije dvije godine s 15 na 13 posto, zbog čega je nastala „rupa“ u Proračunu od gotovo pet milijardi kuna (čemu su se sindikati, vrlo argumentirano ali bezuspješno opirali) – da bi se sad vraćalo na staro! Dakle, Proračun je više izgubio nego što su poslodavci dobili – a učinak po zapošljavanje (u uvjetima opće nesigurnosti poslovanja) je „nula bodova“!

Izvor: http://www.sssh.hr/hr/vise/0-0/ministar-mrsic-opet-ne-govori-istinu-1027

Nakon višetjednih pregovora pregovaračkih odbora sindikata i poslodavaca usuglašen je konačni tekst 5.Aneksa KU za HŽ Infrastrukturu d.o.o. Svjesni situacije i potrebe za reguliranjem određenih prava iz KU, sindikati su pristali na promjene određenih odredaba KU jer su nastojali ostvariti prvenstveno zaštitu radnika koja se temelji u očuvanju njihovog radno-pravnog statusa .

Dajemo prikaz najznačajnijih izmjena.

1. Značajna je svakako odredba:
   Ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga Poslodavac se obvezuje da će za vrijeme trajanja ovog Aneksa eventualno smanjivati broj radnika isključivo sporazumnim raskidom radnog odnosa uz isplatu poticajne otpremnine.
2. Mijenjaju se odredbe koje reguliraju broj dana GO:
   U članku 49. KU dodaje se novi stavak koji glasi: ”Za vrijeme trajanja ovog aneksa ukupan broj dana godišnjeg odmora svakog radnika smanjuje se za 2 (dva) dana.”
3. Mijenjaju se odredbe o naknadi troškova za dolazak i odlazak s posla, ali u konačnici i nadalje je to troška koji u cijelosti snosi poslodavac , do konačnog rješavanja ugovornog odnosa između uprava našeg društva i HŽ Putničkog prijevoza.
   Članak 183. KU mijenja se i glasi: ”Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i/ili međumjesnim javnim prijevozom.
   Ako su mjesto prebivališta, odnosno uobičajenog boravišta i mjesto rada radnika povezani željeznicom, Poslodavac će radniku na njegov zahtjev osigurati prijevoz vlakom na posao i s posla do razine 2. vagonskog razreda brzog vlaka (karta P-2d). Poslodavac će osigurati kartu P-1a radniku koji na to ima pravo temeljem ovog Ugovora.
   Radnik kojemu Poslodavac osigura prijevoznu kartu (P-2d ili P-1a od mjesta stanovanja odnosno mjesta uobičajenog boravišta do mjesta rada) nema pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla.
   Ako nije organiziran mjesni javni prijevoz koji omogućava radniku redovit dolazak na posao i odlazak s posla, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene mjesečne karte prema sjedištu Poslodavca.
   Ukoliko nema mogućnosti kupnje godišnje, već samo mjesečne karte, radnik koji stanuje više od 2 (dva) km od mjesta rada, ima pravo na mjesečnu kartu ako mu je to povoljnije ili pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza u visini cijene mjesečne karte prema sjedištu Poslodavca.
   Radnik koji ima manje od 2 (dva) km od mjesta stanovanja do mjesta rada ili do stanice međumjesnog prijevoza, nema pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza.
   Radnik iz stavka 2.ovog članka, a koji ima više od 2 (dva) km od mjesta stanovanja do mjesta rada ili do stanice međumjesnog prijevoza uz prijevoznu kartu P-2d ili P-1a ima pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza, ali ne više od cijene mjesečne karte u sjedištu Poslodavca.
   U slučaju udaljenosti mjesta stanovanja od mjesta rada većoj od 100 km, naknada troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom, utvrđuje se posebnom odlukom Poslodavca.
   U mjestu u kojem je javni prijevoz organiziran na način da se mjesečnom kartom pokrivaju mjesni i međumjesni javni prijevoz (tzv. prijevozne zone), radnik koji koristi takvu vrstu prijevoza ne ostvaruje pravo iz stavka 2. ovoga članka.
   Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza.
   Ako postoji više mogućnosti korištenja javnog prijevoza, o povoljnosti odlučuje Poslodavac uzimajući u obzir vremenski najprihvatljiviji prijevoz za radnika, uvažavajući racionalnost troškova.
   Smatra se da radnik nema mogućnosti za prijevoz vlakom na posao i s posla odnosno nema odgovarajuće veze vlakom u sljedećim slučajevima:
   – ako u određenim danima ili satima početka rada radnik nema odgovarajuće veze, jer vlakovi po voznom redu ne voze (npr. subotom, nedjeljom ili po noći itd.)
   – ako bi morao čekati od dolaska vlaka u kolodvor rada do početka rada i poslije završenog rada na prvi vlak ukupno 1 sat i 45 minuta, ne uzimajući u obzir vrijeme putovanja. U ovo vrijeme ubraja se i vrijeme čekanja u međukolodvorima za presjedanje, ako je vrijeme za redovite veze s vlakom duže od 10 minuta
   – ako iz mjesta prebivališta odnosno uobičajenog boravišta do mjesta rada nema veze s vlakom, a udaljenost do prvog željezničkog kolodvora ili stajališta je veća nego do mjesta rada.
   Ako nije organiziran međumjesni javni prijevoz koji omogućava radniku redovit dolazak na posao i odlazak s posla, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene karte međumjesnog javnog prijevoza za istu udaljenost na tom području.
   Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza samo u slučaju ako je u tijeku mjeseca radio najmanje 5 (pet) dana.
   Pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla ima pod jednakim uvjetima iz ovoga članka i onaj radnik koji ne koristi javni prijevoz, nego osobni automobil i sl.
   Iznos naknade prijevoza po svim osnovama iz prethodnih stavaka ovog članka ne može biti veći od dvostrukog iznosa cijene mjesečne radničke pokazne karte za gradski prijevoz u sjedištu Poslodavca neovisno o osnovama po kojima se naknada prijevoza ostvaruje, osim u slučaju iz stavka 2. ovog članka.
   Za pojedinog korisnika P-2d karte maksimalni iznos će se automatski povećavati za povećanje cijene prijevozne karte P-2d i to za razliku cijene u odnosu na cijenu važeću na dan potpisivanja ovog Ugovora i nove cijene P-2d prijevozne karte.
   Pravo na troškove prijevoza nema onaj radnik koji ostvaruje pravo na besplatan prijevoz.
   Kao dokaz cijene prijevozne karte koristi se račun, ovjerena potvrda prijevoznika o cijeni prijevozne karte ili ovjereni cjenik prijevoznika za dotičnu relaciju prijevoza te se temeljem te potvrde radniku isplaćuje naknada za prijevoz.
   Naknada iz stavka 1. ovog članka isplaćuje se mjesečno do 15. u mjesecu za tekući mjesec uz uvjet da se potvrda dostavi najkasnije do 5. u mjesecu. Potvrdu o cijeni prijevozne karte ili ovjereni cjenik prijevoznika nije potrebno ponovo dostavljati ako nije došlo do promjene cijene prijevozne karte.
   Zlouporaba prava na naknadu za prijevoz na posao i s posla predstavlja težu povredu radne obveze i osnova je za izvanredni otkaz ugovora o radu.”
   U slučaju povećanja troškova primjenom ovog članka u odnosu na sadašnje troškove ugovorne strane suglasno utvrđuju da će otvoriti pregovore isključivo o ovom članku.
4. Mijenja se odredba o visini dnevnica:
   Članak 177. mijenja se i glasi: ”Iznos dnevnice za službeno putovanje je 120,00 (sto dvadeset) kuna.
   Troškovi noćenja na službenom putovanju u tuzemstvu priznaju se do visine stvarnih izdataka hotela kategorije do 4 (četiri) zvjezdice, osim u slučajevima kada je radniku organiziran smještaj u kojem slučaju se radniku priznaju stvarni troškovi smještaja.
   Zlouporaba prava na naknadu iz ovog članka predstavlja težu povredu radne obveze i razlog je za izvanredni otkaz ugovora o radu.”
5. U 2014. godini nema regresa i božićnice.
6. Izmijenjena je odredba koja se odnosi na preraspodjelu:
   Članak 42. KU mijenja se i glasi: ”Preraspodjela radnog vremena je dvomjesečna.
   Poslodavac može najviše do 10 (deset) sati rada ili do 10 (deset) dopisanih sati do mjesečnog fonda sati evidentirati u sljedećem mjesecu. U slučaju da i na kraju sljedećeg mjeseca radnik kojemu su sati preneseni iz prethodnog mjeseca ima više sati od predviđenog mjesečnog fonda sati, ti sati će mu biti plaćeni kao prekovremeni rad.
   Pripadajuća uvećanja plaće (dodatci, osim dodatka za prekovremeni rad) za sate iz stavka 2. ovoga članka obračunat će se i platiti za mjesec u kojemu su i ostvareni.
   Razdoblja dvomjesečne preraspodjele radnog vremena su sljedeća: siječanj-veljača, ožujak-travanj, svibanj-lipanj, srpanj-kolovoz, rujan-listopad i studeni-prosinac.
   Ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, ono ne smije biti dulje od 48 (četrdeset osam) sati tjedno.
   Preraspodjelom utvrđeno ukupno godišnje radno vrijeme ne može prijeći godišnji fond radnih sati na bazi 40 (četrdeset) satnog radnog tjedna.
   Radniku ni u kojem slučaju ne može biti plaćeno manje od mjesečnog fonda sati.”
7. Nema stimulacije.
8. Nema povećanja plaća u 2014. godini, osim uvećanja po osnovama radnog staža:
   Članak 223. KU mijenja se i glasi:
   „Strane ovog Ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu do 6% (šest posto), te da se o povećanju cijena sata rada pregovara svake godine za sljedeću godinu, s tim da je minimalna korekcija jednaka povećanju godišnjeg indeksa potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj, prema objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku za svaku kalendarsku godinu za vrijeme važenja ovog Ugovora.
   Točan postotak povećanja cijene sata rada utvrdit će stranke ovog Ugovora putem posebnog Aneksa o povećanju cijene sata rada.
   Stranke su dužne svake godine od dana 01. prosinca tekuće godine započeti pregovore o povećanju cijena sata rada za iduću godinu.
   Pregovori će započeti pozivom upućenim od strane Poslodavca.
   Strane ovog Kolektivnog ugovora dužne su pregovore o povećanju cijene sata rada za iduću godinu okončati najkasnije do 31. prosinca tekuće godine.
   U slučaju da se do datuma navedenog u prethodnom stavku ne postigne sporazum o povećanju cijene sata rada, stranke su suglasne da se nastala situacija smatra sporom koji može dovesti do štrajka ili druge industrijske akcije te su ovlaštene postupati u skladu sa odredbama Zakona o radu koje reguliraju štrajk i rješavanje kolektivnih radnih sporova.
   Usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra se izmjenom ovog Ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini.
   Izuzetno, zbog financijskih teškoća u kojima se Društvo nalazi, stranke su suglasne da se cijene sata rada u društvu HŽ Infrastruktura d.o.o. neće mijenjati do kraja 2014. godine, osim uvećanja po osnovama navršenog radnog staža.“

Sindikati: Ako majka mora raditi 12 sati, tko će djeci nadoknaditi to izgubljeno vrijeme? Zaposlenost se ne povećava lakšim otkazima i duljim radnim vremenom

Rijetko koja djelatnost ima tako loš imidž kao što ga imaju agencije za privremeno zapošljavanje. U modernim uredima jedne od najvećih agencija koje rade u Hrvatskoj, međunarodnom Adeccu, u utorak oko podneva desetak zaposlenika mirno je radilo svoj posao.

U isto vrijeme deseci tisuća ljudi štrajkali su, među ostalim, i zbog onoga čime se takve agencije bave: novi Zakon o radu o kojem je Sabor jučer počeo raspravljati, a koji produžuje mogućnost privremenog zapošljavanja putem agencija s jedne na tri godine.

Sindikati tvrde da će takva liberalizacija dovesti do smanjenja stalnih poslova jer će poslodavci masovno početi zapošljavati takve “iznajmljene” radnike – one koji će raditi kod njih, ali će formalno biti zaposleni u agencijama pa će ih poslodavac moći otpustiti kad želi. I to bez otkaznog roka, otpremnine i drugih davanja, koja su u Hrvatskoj visoka, a koje novi Zakon o radu nije dirao ni smanjivao.

– To naprosto nije moguće! U Hrvatskoj danas preko agencija radi 0,3 posto zaposlenih, sve zajedno oko 5.000 ljudi. U europskim državama u kojima je agencijski rad mnogo liberaliziraniji, prosjek je 1,8 posto. Dakle, takve bojazni sasvim sigurno nema. Najveći klijenti agencija uvijek su velike industrije, koje u Hrvatskoj ima sve manje i manje – objašnjava Bojan Poljičak, direktor Adecca, koja u Hrvatskoj radi od 2003., a lani je ostvarila oko 60 milijuna kuna prihoda.

Agencija se bavi pronalaskom nezaposlenih radnika, mahom niže stručne spreme, koje zapošljava kod sebe na određeno vrijeme i iznajmljuje poslodavcima po potrebi.

Ti su radnici, tvrde ovih dana sindikati, obespravljeni, imaju niže plaće i manja prava od ostalih.

– Radnici koji rade preko naše agencije imaju u lipu jednaku plaću za svoj rad kao i radnici stalno zaposleni kod tog poslodavca. Imaju pravo na jednaku naknadu za prijevoz i godišnji. Naši radnici dobivaju plaću na vrijeme čak i kad radnicima stalno zaposlenika kod poslodavca plaća kasni jer im je isplaćuje naša agencija – objašnjava Poljičak.

Svoj poslovni interes ostvaruju naplatom naknade od poslodavca.

– Već nekoliko godina tako zapošljavamo radnike na zamjene. Nekad nam ljudi trebaju na dva dana. Zamislite u malom gradu koliko traje da ih prijavimo pa odjavimo, a dogodi nam se da već pet dana kasnije trebamo istog tog čovjeka. Jer ako nam je dvoje ljudi istovremeno na bolovanju, cijeli je proizvodni proces u zastoju. Agencija nam je tu neprocjenjiva – objašnjava Darko Baljak, direktor tvrtke za proizvodnju dječje hrane Vivera iz Gline, koju je 2001. kupio njemački div Hipp.

Agencijski rad, slažu se svi, nije najbolnija točka hrvatskog tržišta rada. U državi u kojoj radi jedva 1,3 milijuna ljudi, više radnosposobnih ne radi nego što ih radi i gotovo 385.000 ih je prijavljeno na burzi, glavno je pitanje kako povećati zaposlenost i hoće li novi ZOR na to uopće utjecati? – Izmjene ZOR-a, ovakve simbolične kakve jesu, mogu dovesti do manjih promjena na tržištu rada. Izmjene ZOR-a bez ostalih reformi sigurno neće dovesti do povećanja zaposlenosti. Ali ako ni ovakve izmjene Zakona ne prođu, bit će to jasan znak da smo pali na prvom koraku i da promjena koje bi dovele do bolje gospodarske klime ne treba ni očekivati – jasan je Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, čovjek s bogatim iskustvom, prije svega na direktorskim mjestima u Microsoftu.

Jer činjenica je da predložene izmjene Zakona o radu nisu ni dotaknule ono što je radnicima najbolnije – plaće, otpremnine i uvjete za otkaz. Liberalizaciju u tom segmentu poslodavci smatraju nužnom za, kako kažu, “relaksaciju poslovanja”.

– Otpuštanje i otkazi trebali bi biti stvar kolektivnih i individualnih ugovora, a ne Zakona o radu – smatraju u HUP-u. U Ministarstvu rada kažu da takva radikalizacija nikada nije dolazila u obzir. Takve bi mjere kratkoročno dovele do još snažnijeg rasta nezaposlenosti, a krivulja zaposlenosti počela bi rasti tek nakon što bi BDP dostignuo rast veći od 2,5 posto. Stoga su predložili daleko blaže izmjene koje bi, prije svega, trebale sada osigurati lakše restrukturiranje poslovanja poslodavcima. Ukinuli su obvezu poslodavca da, tijekom kolektivnog otpuštanja, izradi plan zbrinjavanja za Zavod za zapošljavanje, a u slučaju pojedinačnog poslovno uvjetovanog otkaza ne mora radniku ponuditi drugo radno mjesto.

– Te dvije mjere olakšat će poslodavcu da brzo ukine dio poslovanja na kojem gubi i tako spasi zdravi dio tvrtke. Do sada je, zbog ovih obveza, restrukturiranje trajalo od 180 do 270 dana, a u tom periodu su i cijele tvrtke često propadale. Sad se taj rok skraćuje na 30 do 60 dana – kaže ministar.

Međutim, i te “blage” mjere bile su dovoljne da sindikati pokrenu akcije i usprotive se izmjenama ZOR-a.

– Ovakvo olakšavanje otkaza dodatno ruši sigurnost radnika, a ne postoji ni jedna analiza koja bi potvrdila da će dovesti do otvaranja novih radnih mjesta ili lakšeg zapošljavanja – kaže Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata, jedan od čelnika koji je organizirao štrajk.

Druga nepremostiva prepreka za sindikate jest prijedlog da radni tjedan iznimno može trajati i 56 umjesto dosadašnjih 40 sati, pa čak i 60 sati ako se to utvrdi kolektivnim ugovorom.

– To je obezvrjeđivanje osobe i svake njezine dimenzije osim radne. Ljudi imaju privatni život, imaju djecu, imaju prijatelje. Ovakav zakon nudit će poslodavcima mogućnost da naredi majci da radi 12 sati dnevno i neće je pitati gdje će ostaviti dijete ni tko će djetetu nadoknaditi to što nije s majkom – kaže Sever.

Poslodavci objašnjavaju kako takav raspored radnog vremena već odavno postoji u velikim granskim kolektivnim ugovorima poput onog za turizam ili građevinu i besprijekorno funkcionira.

– Izmjene ZOR-a ovaj put omogućavaju i malim i srednjim poduzetnicima da, ako iznenada dobiju neki veliki posao, mogu povećati radno vrijeme radnicima i to legalno odraditi i platiti svoje radnike. To ne može biti stalno stanje već iznimno i mora se najaviti. ZOR kaže da u periodu od četiri mjeseca moraju iznivelirati radni tjedan na 40 sati tako da će možda radnici jedan tjedan raditi 11 sati dnevno jer je povećan posao, ali će drugi tjedan raditi pet sati dnevno – kaže Majetić, objašnjavajući da će ovakve mjere dozvoliti malim poduzetnicima da lakše dišu, što će s vremenom dovesti i do novih radnih mjesta.

Posebno pozdravljaju izmjene prekršajnih odredbi.

– Dobar primjer je ugostitelj koji je kažnjen s nekoliko desetaka tisuća kuna jer je imao Knjigu žalbe umjesto Obavijesti o načinu podnošenja pisanih odgovora. Sada će ga inspektor upozoriti i kazniti tek ako to ne ispravi u zadanom roku. Tako je ovim izmjenama regulirana gotovo polovica prekršaja. Ne svi. Ni mi ne mislimo da treba biti blag prema poslodavcu koji ima neprijavljene radnike – kaže.

Ministarstvo je u izradi Zakona pokušalo izbalansirati interese sindikata i poslodavaca iako štrajkovi pokazuju da u tome nije uspjelo, a sindikati najavljuju i daljnje akcije, pa čak i masovno skupljanje potpisa za promjenu vlasti. Izmjene ZOR-a u nekim dijelovima i radnicima idu na ruku jer, na primjer, legaliziraju mogućnost štrajka već nakon jednog dana kašnjenja plaća. Zastara za radne sporove povećana je s tri na pet godina. Odustalo se i od smanjenja prava trudnica, tako da trudna radnica i dalje ne može dobiti izvanredni otkaz.

– Jasno je da bi HUP sve izmjenio, a sindikati ništa. Najbolnije točke nismo htjeli dira- ti, ali nam je važno pojednostaviti poslovanje i od ovoga nećemo odustati – kaže Mrsić.

‘Imamo 14 definicija plaća!?’

U sindikatima i u HUP-u ističu kako je rigidni Zakon o radu tek na sedmom mjestu prepreka investitorima. Na prvom su mjestu porezna i zakonska nestabilnost, pa birokratiziranost, neujednačenost sudske prakse, korupcija te visoka cijena bruto rada.

– U hrvatskim zakonima postoji 14 definicija plaće. Poslodavci imaju Lex Perković svaki dan: dva različita suca donose dvije različite presude u identičnim predmetima. Pritom je jedan poduzetnik uništen, jer ga visina kazne tjera u stečaj, a drugi je oslobo- đen. Zakoni se mijenjaju tako brzo da investitor još nije uspio ni pokrenuti biznis, a sva su pravila izmijenjena. Pridodamo li tome nevjerojatan lokalni ustroj i obrazovanje koje ne stvara ljude koje mi trebamo, jasno je koliko će Zakon o radu sam za sebe imati efekta – kaže Majetić.

Što se sve mijenja u Zakonu o radu?

1. FLEKSIBILNO RADNO VRIJEME U slučaju povećanja opsega posla radnik na zahtjev poslodavca mora raditi i do 56 sati tjedno, ali ukupan broj radnih sati u razdoblju od četiri mjeseca mora se svesti na 40 sati tjedno (48 s prekovremenim satima). To znači da ako je radnik jedan tjedan radio 56 sati, neki drugi tjedan unutar 4 mjeseca mora raditi 24 sata. Kolektivnim ugovorom moguće je ugovoriti i do 60 sati tjedno.

2. DULJI AGENCIJSKI RAD Zapošljavanje preko agencija za privremeno zapošljavanje produljeno je s jedne na najviše tri godine. Poslodavac nakon poslovno uvjetovanog otkaza ne smije šest mjeseci na to radno mjesto zaposliti drugog radnika, pa niti preko agencije.

3. SUDSKI RASKID UGOVORA O RADU Maksimalna visina naknade štete smanjena je sa 18 na 8 plaća.

4. PRODULJENA ZASTARA Rok zastare prava iz radnih odnosa produljuje se s tri na pet godina.

5. UKINUTA APSOLUTNA ZAŠTITA TRUDNICAMA Omogućen je prestanak radnog odnosa radnicima koji koriste rodiljna i roditeljska prava u slučaju smrti poslodavca, zatvaranja obrta ili tvrtke ili likvidacije. Do sada poslodavac nije mogao zatvoriti tvrtku dok god je imao trudnicu.

6. OTKAZI Bolovanje prekida otkazni rok, ali je trajanje otkaznog roka ograničeno na šest mjeseci i u slučaju bolovanja. Poslodavcima su olakšani otkazi: brisana je obveza da radniku mora ponuditi drugo radno mjesto ili edukaciju, a kod kolektivnog otkazivanja (najmanje 20 radnika) moraju provesti savjetovanje s radničkim vijećem, ali ne moraju raditi program za Hrvatski zavod za zapošljavanje. Skraćeni su rokovi

7. ŠTRAJK ZBOG KAŠNJENJA PLAĆE Štrajk se može pokrenuti i za jedan dan kašnjenja plaće.

8. SMANJENJE PREKRŠAJNIH ODREDBI Dio prekršaja iz zakona sveden je na upravni postupak. To znači da inspektori za dio prekršaja poslodavcima, primjerice nevođenje evidencije o radnom vremenu, mogu izdati upozorenje uz rok do kada moraju ispraviti prekršaj.

Viktor Gotovac – profesor radnog prava na Pravnom fakuletu: ‘Hrvatskoj jako trebaju izmjene zakona o radu’

Izmjene Zakona o radu mogu samo marginalno djelovati na promjenu stanja i trendova u niskoj stopi zaposlenosti koja nas smješta na začelje država članica Europske unije, upozorava Viktor Gotovac, docent na Katedri za radno i socijalno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

Taj stručnjak za radno pravo tvrdi da je za značajnije promjene nužan i radikalnije izmijenjeni zakon.

Zakon o radu, ističe Gotovac, trebao bi jamčiti radnicima nužnu zaštitu egzistencijalnog minimuma, a cijeli niz odredbi, kao što su otpremnine i otkazni rokovi, trebalo bi prepustiti pregovorima između sindikata i poslodavaca jer takva prava moraju biti usklađena s mogućnostima poslodavaca.

– U Zakonu treba smanjivati broj iznimaka od pravila, primjerice zaštite nekih kategorija radnika kao što su članovi radničkog vijeća i sindikalni povjerenici – smatra Gotovac.

Valjalo bi, kaže, uvažiti i različite mogućnosti manjih u odnosu na velike poslodavce.

– U svemu tome treba imati mudrosti i mjere jer bi glavni cilj trebao biti konkurentnost, proizvodnja i održivi sustav radnih odnosa, a ne samo reduciranje prava. Ne treba pisati zakon protiv radnika ili sindikata već promovirati rad i radne odnose. To je fleksibilnost. Nju neosporno trebaju pratiti mjere socijalne države u području socijalnih prava i socijalne sigurnosti do novog zaposlenja – pojašnjava Gotovac.

Samo Zakon o radu u predloženom obliku, obrazlaže, neće nikoga zaposliti. Za to su potrebne daljnje mjere ekonomske politike, prije svega racionalizacija državne i javne uprave i dijelu gospodarstva koji je u državnim rukama.

– To je prostor u kojem vladaju sasvim drugačija, upitno racionalna, pravila u usporedbi s privatnim sektorom. To su dva, odvojena tržišta rada. Na strani države i javnog sektora radne odnose treba urediti tako da javni sektor prati sudbinu privatnog, a ne da privatnom bude prepreka.

Svakako treba racionalizirati sustave zdravstva i obrazovanja jer ta dva sofisticirana sustava još uvijek kao da žive u vremenu Austro-Ugarske države, a ne Googlea i Microsofta – tvrdi Gotovac. Hrvatskoj, dodaje, svakako trebaju izmjene Zakona o radu jer postoji potreba za fleksibilizacijom. Više je razloga za to: neke odredbe treba doraditi jer nisu sasvim jasne, neke se odredbe praksom nisu potvrdile, ili je praksa njima bila zakočena pa ih treba mijenjati kako bi se njihovi učinci ostvarili.

– O tome treba razmišljati aktualna vlast, ako želi biti odgovorna, stranke u opoziciji, a i sindikati i sindikalno neorganizirani bradnici. Svi oni trebaju pokazati odgovornost ako žele održati proizvodnju i rad u Hrvatskoj i stvoriti prostor za zapošljavanje armije sada nezaposlenih – poručuje Gotovac koji tvrdi da su i poslodavci i sindikati neprimjereno reagirali na ZOR.

Hrvatska udruga poslodavaca, kaže, šuti i ne trudi se obrazlagati probleme i predlagati rješe- nja, dok su sindikati glasni i fo-kusirani na promašene teme.

Izvor: http://www.jutarnji.hr/analiza-sindikata–vlade-i-poslodavaca–zakon-nije-dovoljan–da-bi-narasla-zaposlenost–treba-mijenjati-hrvatsku-/1168762/