Zagreb, 2. veljače 2014. – U jučerašnjoj emisiji Hrvatskog radija Intervju tjedna gostovao je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. Kratak sindikalni odgovor je da ministar (opet) ne govori istinu, a duži odgovor možete pogledati u nastavku.

Ministar je govorio o spornim izmjenama Zakona o radu, zbog kojih se bune sindikati, a obilježile su ovaj tjedan. Mi smo počeli izmjene prije godinu i pol dana i dogovorili smo se da idemo u dva koraka. Usuglasili smo se oko glavnih promjena i dali smo si vremena da usuglasimo daljnje promjene, no već tada su sindikati smatrali da ne treba ništa mijenjati, da je Zakon dobar kakav je. Ali njega treba mijenjati, jer ima stvari koje su tamo reda radi, a nemaju utjecaj na sigurnost radnika, kazao je Mrsić.

Sindikati su, jednako kao i predsjednik Vlade RH Milanović i bivši prvi potpredsjednik Vlade RH Čačić, još i prije prve faze izmjena Zakona o radu, smatrali da je Zakon o radu posve usuglašen s pravnom stečevinom Europske unije (osim, u međuvremenu izmijenjene Direktive o europskim radničkim vijećima, s kojima se ZOR morao uskladiti prije 1. srpnja 2013. godine, zbog čega se i pristupilo prvoj fazi izmjena ZOR-a), da je dobar okvir, kako za djelovanje poslodavca, tako i za rad radnika i njihovih organizacija-sindikata, te da samo treba poraditi na njegovoj boljoj primjeni, ali i edukaciji, kako poslodavaca, tako i radničkih predstavnika (sindikalnih predstavnika, članova radničkih vijeća, predstavnika radnika u nadzornim i upravnim tijelima, ali i povjerenika radnika za zaštitu na radu čije je djelovanje uređeno Zakonom o zaštiti na radu).

No, ministar ne navodi da je sve institute, u vezi čijih izmjena su se socijalni partneri usuglasili u prvoj fazi, on ponovno otvorio i dodatno snizio u drugoj fazi izmjena Zakona o radu: ugovor o radu na određeno vrijeme, otkaz ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, otpuštanje kolektivnog viška radnika, zamjenski odmor u određenim sektorima kao izuzeća iz Direktive o radnom vremenu (skraćivanje minimalnog dnevnog odmora s 10 na 8 sati koje je, prema važećem ZOR-u, moguće samo kolektivnim ugovorom, a po prijedlogu bi se neposredno promjenjivao ZOR što znači da bi svi radnici, na svim radnim mjestima, kod svih poslodavaca u tim sektorima mogli dnevno raditi 16 sati! – jer je dnevni rad u takvom slučaju ograničen samo minimalnim dnevnim odmorom!). Ovdje, istine radi, treba reći da je ministar obećao da će nam staviti na raspolaganje „sve što Ministarstvo ima, čime raspolaže“. No, činjenica je, prvo, da ne raspolaže ničim i, drugo, ništa nam nije dostavio čak ni na naše pisane zahtjeve (primjerice, ZOR je, kao opći propis, u dijelu zamjenskog odmora izmijenjen tek na zahtjev jedne tvrtke – Luke Rijeka – a i taj pisani zahtjev uprave i sindikata Luke Rijeka nije nam dostavio ministar već smo pribavili sami jednako kao što smo se sami informirali zašto su takav zahtjev uopće uputili).

Mi smo unatoč tome krenuli na razgovore, sjeli sa sindikatima sa stol, iza nas je preko 100 sati razgovora. Međutim, došlo je do toga da sindikati jednostavno nisu htjeli više razgovarati o ZOR-u, bilo je – ili prihvaćanje njihovih zahtjeva – ili se više neće nastavljati pregovori. Dakle, niije Vlada ta koja je prekinula razgovore. Mi smo sindikate zvali i dalje, ali nisu se odazivali, čak i unatoč našim pismenim pozivima.

Ministar ne navodi da je tih 100 sati razgovora (a mi bismo rekli – i više) – doista bilo na razini – razgovora! Ministar je, a tome je po svome karakteru sklon, izašao iz tih razgovora s onime s čime je u njih ušao, a to je rečenica: „Poslodavci ne poštuju ZOR zato što ga ne mogu poštovati!“ – to reče i legalizira dotadašnje nepoštivanje ZOR-a! Bez statistika, bez analitike, bez dokaza! A Ministarstvo je, kao predlagatelj izmjena, trebalo raspolagati konkretnim podacima, dokazima da problem postoji i mogućim rješenjima. Ničega takvog nije bilo. Sindikati su prvi puta izašli iz radne skupine nakon što su se razgovori na nekoliko sastanaka u nizu počeli voditi na način: „Zašto ovo predlažete?“ a odgovor je „Zato!“, „ Možemo li o tome još razgovarati?“, „Ne, čemu prolongirati ono što je neminovno. „Okidač“ za izlazak sindikata bile su predložene odredbe o organizaciji radnog vremena: jednostranom odlukom poslodavca do 56 sati tjedno i svođenje na prosjek 40 odnosno 48 sati nakon četiri mjeseca (što poslodavcu daje pravo da raspolaže radnikovim poslovnim i privatnim životom od 24 do 56 sati, dakle u rasponu od 32 sata!), kao i mogućnost 16-satnog dnevnog rada u nekim sektorima. Nakon izlaska iz radne grupe, među jednim od četiri zahtjeva/prijedloga sindikati su ponudili i kompromisno rješenje: da poslodavac samostalno odlučuje o organizaciji radnog vremena od 32 do 48 sati (odnosno u rasponu od 16 sati). Dakle, nije riječ o o ultimatumu, kao što tvrdi ministar, već i ponudi kompromisnog rješenja. Ministar je to potpisao, a potom pogazio i riječ i potpis! To dovoljno govori o njegovoj vjerodostojnosti i to je pravi razlog zašto su sindikati izašli po drugi puta iz radne skupine – i konačno! Tada su zatražili i smjenu ministra na što se predsjednik Vlade RH oglušio. Jer to što sindikati smatraju ministra rada nevjerodostojnim članom Vlade RH koji je javno priznao da je lagao kada je potpisao prihvaćanje sindikalnih zahtjeva/prijedloga – predsjednika Vlade RH ne uzbuđuje!

Ministar je naveo i primjer Slovenije gdje su sindikati, kaže, pristali na puno žešće promjene ZOR-a, i u vezi s otkaznim rokovima i u vezi s razlozima otkaza. A mi smo krenuli u one izmjene koje bi trebale dovesti do toga da se lakše prilagodimo uvjetima tržišnog natjecanja. Mi trebamo otvoriti radna mjesta, kaže Mrsić.

Ministar ponovo govori o stvarima o kojima premalo zna. Slovenski su sindikati pristali na ono na što su upravo htjeli pristati – ni manje, ni više! Temeljem konsenzusa socijalnih partnera, slovenski zakon je u travnju 2013. godine u parlamentu jednoglasno usvojen! No, u njihovom se Zakonu o radnim odnosima, također nalazi i odredba prema kojoj se kolektivni ugovor između poslodavca i sindikata odnosi samo na članove sindikata – što su tražili i hrvatski sindikati – na što se ministar posve oglušio!

Nema govora o ‘njemačkom’ zakonu

Spočitavaju nam da je ovo njemački zakon, kaže Mrsić, no on to nije. Ovo je naš zakon, koji je prilagođen našem tržištu rada, a napominjem da Hrvatska neće imati institut ‘mini poslova’, odnosno nisko plaćenih poslova, koji su u Njemačkoj radnike doveli ispod granice siromaštva. Naš zakon nije kopija njemačkog zakona. Mi moramo imati zakon podređen našoj ekonomiji, našem mentalitetu.

Nisu sindikati ti koji „spočitavaju da je ovo njemački Zakon“ (napominjemo da Njemački ima više zakona, primjerice i poseban zakon o radničkom suodlučivanju, a što je kod nas sve u ZOR-u!), već su reagirali na izjave predsjednika Vlade koji kaže da „što se sindikati bune kada sada imamo isti Zakon kao Njemačka“! Međutim, Svjetska banka je ta koja je „istrčala“ s komentarom: „Hrvatska sada ima isto zakonodavstvo kao Njemačka, neka to iskoristi!“. Mi, naime, jako dobro poznajemo njemačko radno zakonodavstvo, kao i posljedice reformi u posljednjih 10 godina za njemačko društvo (posebice vezano uz tzv. mini jobs/male poslove, rad radnika preko agencija…) – na što smo upozoravali prilikom izrade Prijedloga Zakona o povremenim poslovima, ali i u vezi ZOR-a. Ono što smo uvijek napominjali je, međutim, da su 1995. godine u Zakon o radu samo djelomično „prepisani“ njemački zakoni (što jako dobro zna i tzv. autor prvog Zakona o radu u RH izrađenog na konceptu ugovornih radnih odnosa!).

Podsjećamo da zasluga za ministrovu „prosvijetljenost“ po pitanju „mini poslova“ nije Ministarstvo samo, već jednogodišnja borba hrvatskih sindikata protiv prijedloga toga zakona (uključujući i izuzetnu suradnju sa sindikatima Njemačke, Slovenije i Austrije, koja je kulminirala i organiziranjem međunarodne konferencije o toj temi), pisanje hrvatskih medija o posljedicama uočenim u drugim zemljama, otporom svih koji su sudjelovali u javnoj raspravi o procjeni učinaka propisa, uključujući niz nevladinig organizacija pa, u konačnici, i očitovanjem samoga HUP-a o tome da Hrvatskoj ne treba takav zakon!

Lakše opuštanje

Kad govorimo o lakšem otpuštanju – razlozi za otpuštanje su ostali isti, niti smo smanjili razloge, niti smo uveli austrijski institut, a taj je da vas mogu otpustiti bez ikakvog razloga. Ostavili smo i poslovno uvjetovani otkaz, i kad ga dajete sami, jedino što smo uveli jest – da poslodavac u procesu otkazivanja radniku mora ponuditi drugo radno mjesto, to je jedina promjena u smislu sprečavanja dugih sudskih postupaka.

Ministar je mislio reći da u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza (ili osobno uvjetovanog otkaza) poslodavac ne mora radniku ponuditi slobodno radno mjesto kojima kvalifikacije radnika odgovaraju odnosno ne mora ih prekvalificirati (o trošku države!) ako je to moguće. Poanta je u sljedećem: „to je jedina promjena u smislu sprečavanja dugih sudskih postupaka“. Jer stvarnost je sljedeća: poslodavci, u pravilu, daju nezakoniti otkaz jer se žele riješiti „Janka, Marka ili Pere“ zato što su članovi sindikata, pitaju za svoja prava, ne žele raditi bez evidentiranog i plaćenog prekovremenog rada, ne žele raditi duže zato što njihov nadređeni ne zna organizirati posao… Problem nije u zakonu već u trajanju sudskih postupaka, a to se rješava na drugi način.

Ovdje napominjemo da članovi sindikata (a isto postupaju i ne-članovi) sve rjeđe daju punomoć sindikatu da ih zastupa na sudu zbog „lakših prekršaja poslodavca“ (neplaćeni prekovremeni rad, nepoštivanje prava na godišnji, tjedni, dnevni odmor i dr. – to trpe do krajnjih granica izdržljivosti – upravo zbog dugotrajnosti sudskih postupaka i zbog šikaniranja od strane poslodavca ako to pokušaju utužiti). Jedino što im ostaje je tužiti u slučaju nezakonitog otkaza, a ministar im sada želi oduzeti i to pravo (pritom umanjujući i maksimalnu sudsku odštetu za nezakoniti otkaz s 18 na 8!)! A nije mu palo na pamet olakšati slabijoj strani – radniku!

Osim toga, Vladino nevođenje politike zapošljavanja (integrirane politike, koja je produkt koordiniranja ekonomske, socijalne, obrazovne politike, mirovinskog i zdravstvenog sustava…), neusklađivanje različitih zakona koji se odnose na tržište rada (zaposleni, nezaposleni, ranije zaposleni…) upravo za rezultat ima povećanje broja nezaposlenih! I dok se to ne promijeni, broj nezaposlenih će rasti, neovisno o Zakonu o radu! Dakle, zašto ne prekvalificirati radnika za slobodno radno mjesto (o trošku držve) i ne zadržati ga u tvrtki – osim ako se poslodavac želi riješiti upravo „Janka, Marka ili Pere“ jer previše traže – traže svoja prava!

A kad govorimo o tužbi zbog kolektivnih ugovora, zalažemo se za princip da se sudska praksa vodi prema jednoj presudi, prema pravilu presedana, kaže Mrsić.

Na upit gdje Vlada ipak može popustiti Mrsić je odgovorio kako su već jasno rekli da je sve na stolu. Ono što se cijelo vrijeme traži da damo argumente, ja kažem, jedan od većih je – broj nezaposlenih.

(Već smo prethodno komentirali!)

Što se tiče ‘fame’ oko agencija – svega oko 3 posto radnika radi preko agencija. To se u teoriji može povećati, ali je taj radnik poslodavcu uvijek skuplji. Taj je princip ionako rezerviran za povremene, hitne situacije kod poslodavaca. Također, neće se, nakon poslovno uvjetovanog otkaza na to mjesto uzeti agencijskog radnika, kaže ministar.

Podatak nije točan, odnosno da budemo precizniji, nije točan u odnosu na procjene agencija koje tvrde da je to samo oko 0,3 posto od ukupno zaposlenih. Međutim, ono što je tragično je to da Vlada ne raspolaže apsolutno nikakvim podacima (čak niti točnim podacima o samim agencijama, a kamo li o broju radnika, vremenu ustupanja, njihovom napredovanju prema sigurnijim oblicima rada, razlikama u uvjetima rada ustupljenog radnika u odnosu na radnika kod korisnika u praksi…) i to 10 godina od uvođenja agencijskog rada. A u prvoj fazi izmjena Zakona o radu donošenje Pravilnika ministra prema kojem agencije moraju jednom godišnje (za razliku od Njemačke gdje je to dva puta godišnje) dostavljati podatke važne za statističku obradu – ušao je na zahtjev sindikata, a ne Ministarstva – iako to sindikati traže već 10 godina! Također, podaci koje Ministarstvo Pravilnikom traži, minorni su u odnosu na podatke koje agencije moraju dostavljati u Njemačkoj, kao što smo rekli, dva puta godišnje!

Bez podataka Ministarstvo predlaže ključne izmjene ZOR-a kojima direktno potiče korisnike da sve više radno angažiraju radnike preko agencija koji su im jeftiniji. Netočna je izjava ministra da poslodavac neće moći zaposliti agencijskog radnika odmah po otpuštanju svoga, jer se, prema prijedlogu, odgoda od šest mjeseci odnosi na nemogućnost zapošljavanja agencijskog radnika samo u slučaju kolektivnog viška u tvrtci-korisniku!

A sada se radi na način da radnik godinu dana radi preko agencije, pa poslodavac osnuje sestrinsku agenciju, pa ga prebaci i tako u krug. To ćemo spriječiti, kaže Mrsić. A već sada imamo promjene u smislu inspekcija za rad na crno, one na pozive dolaze – iz drugog grada, a ne kao dosada, iz istog grada.

Umjesto pojačanog nadzora nad radom agencija, ministar predlaže fleksibilizaciju zapošljavanja agencijskih radnika Dakle, potvrđuje upravo ono što smo prethodno naglasili – ministar legalizira dosadašnje nepoštivanje zakona!

Kada se mijenja radno zakonodavstvo, kaže ministar, uvijek su – vremena kriva. Te su izmjene uvijek oprećene tenzijama u društvu, i zato je važan taj dijalog. No čini mi se da je u ovom trenutku sindikalna scena otišla malo dalje od njihove uloge, politički zahtjevi nisu uloga sindikata, zaključuje Mrsić.

Zahtjevi za odlaskom Vlade RH neposredno su vezani uz nevjerodostojnog ministra rada koji, nakon niza negovorenja istine – i javnog priznanja o tome – niti daje ostavku, niti ga predsjednik Vlade RH smjenjuje!

ZAVRŠNO

Jedina istina je da je Vlada RH, protekom godinu dana na vlasti, pristupila izmjenama Zakona o radu da bi snizila tzv. index zakonske zaštite zaposlenja kako bi zadovoljila Svjetsku banku, MMF, Europsku komisiju, bonitetne agencije… sve radi jeftinijeg daljnjeg zaduživanja i to kada je shvatila da nije uspjela pokrenuti Hrvatsku, da nema niti jednu jedinu uspješnu priču! Izmjenu Zakona o radu nameće kao čudotvorni lijek ozdravljenja hrvatskog gospodarstva. Radnike smatra krivcima za nekonkurentnost, a ne nesposobne uprave/menadžere iako svi znaju da su hrvatski radnici izuzetno vrijedni i cijenjeni svugdje u svijetu, dok uspjeh hrvatskih menadžera, poslodavaca, poduzetnika u uređenim zemljama nije nigdje zabilježen!

Tvrdnja da će izmjena Zakona o radu i smanjivanje prava radnika riješiti problem nezaposlenosti (što smo već prethodno komentirali) jednako je stupidna kao i snižavanje doprinosa za zdravstveno osiguranje prije dvije godine s 15 na 13 posto, zbog čega je nastala „rupa“ u Proračunu od gotovo pet milijardi kuna (čemu su se sindikati, vrlo argumentirano ali bezuspješno opirali) – da bi se sad vraćalo na staro! Dakle, Proračun je više izgubio nego što su poslodavci dobili – a učinak po zapošljavanje (u uvjetima opće nesigurnosti poslovanja) je „nula bodova“!

Izvor: http://www.sssh.hr/hr/vise/0-0/ministar-mrsic-opet-ne-govori-istinu-1027