Posts Tagged obavijesti

 Tako su Banski dvori i Europska komisija prekjučer pobjedonosno ustvrdili kako je Hrvatska izašla iz »prekomjernih neravnoteža«, jer je smanjila svoje proračunske deficite i javni dug.

Ta je vijest gotovo zasjenila puno važniju činjenicu – da je hrvatsko gospodarstvo u posljednjem lanjskom tromjesečju osjetno usporilo tempo. Još je na uzlaznoj liniji od 2,3 posto, ali malaksavanje gospodarske aktivnosti u cijeloj Europi ukazuje na to da stvari posvuda idu nizbrdo i da Hrvatska neće ostati iznimka.

Naravno, Vladi i Europskoj komisiji ne odgovaraju vijesti o posustajanju gospodarstva dok se približavaju svibanjski izbori za Europski parlament i dok posvuda nadire tzv. populistička oporba. Stoga se više ne spominje najveći i najdramatičniji problem Hrvatske – masovno iseljavanje. Šuti se o tome da gotovo milijun ljudi živi u obiteljima s blokiranim računima i da većina građana teško spaja kraj s krajem mjeseca. Sporedno je postalo to što industrija propada i što se gospodarski rast temelji na uvozu i na osobnoj potrošnji – pothranjivanoj turizmom, doznakama iseljenika iz inozemstva i poplavom nenamjenskih kredita banaka. Vladi je najvažnije da obavlja upitne zadaće iz Bruxellesa.

Nekoć su europske vlade poticale proizvodnju, jer je brži gospodarski razvoj najbolji lijek protiv ekonomskih neravnoteža, protiv deficita i dugova. Znale su da državi i građanima – kada gospodarstvo stagnira i kada su plaće male – ne preostaje drugo nego prekomjerno zaduživanje. Međutim, današnji hrvatski i europski dužnosnici, na čelu s Komisijom, pomiješali su uzroke i posljedice. Oni vjeruju da će dugove i deficite, koji su posljedica stagnacije, smanjiti ponajprije proračunskom štednjom i reformama na račun građana. Država i građani stoga su osuđeni na permanentno stezanje remena, a gospodarstvo je ostalo bez dovoljne potražnje i bez motiva za rast.

Slabo stanje u gospodarstvu Vladi nije najvažnije i zato što je sebi za prioritet, zajedno s Hrvatskom narodnom bankom, postavila uvođenje eura. Bez smanjivanja javnog duga ispod 60 posto BDP-a i proračunskih deficita ispod 3 posto, nije moguće ući u eurozonu. Premijer Andrej Plenković – na jučerašnjoj sjednici Nacionalnog vijeća za euro – obrazložio je da će uvođenje eura pridonijeti »dugoročnom održivom gospodarskom rastu Hrvatske«.

Čini se, međutim, da premijer i guverner HNB-a ne žele znati kakve će stvarne posljedice uvođenje eura imati za hrvatsko gospodarstvo i državu. Tvrde da će od eura biti »više koristi nego štete«, ali njihovo mišljenje ne dijele brojni ekonomisti u Hrvatskoj i svijetu. Upravo je uvođenje eura prije 20 godina dovelo brojne članice Unije – osobito mediteranske – do gubitka konkurentnosti, do padanja u ekonomske neravnoteže, u prekomjerne dugove i deficite. S druge strane, Njemačkoj i najrazvijenijim članicama Unije euro je pomogao da povećaju svoje suficite, na štetu većine ostalih.

To potvrđuju i najnoviji, porazni rezultati istraživanja njemačkog Centra za europsku politiku (CEP), koji su pokazali da su od eura u prošlih 20 godina materijalne koristi imale samo Njemačka i Nizozemska. Ostale zemlje su zabilježile uglavnom štete, jer su odricanjem od vlastite valute izgubile mogućnost da je koriste za specifične potrebe vlastitog gospodarstva. Njemačka je zahvaljujući zajedničkoj valuti danas bogatija za 23,1 tisuće eura po stanovniku, a Nizozemska za 21 tisuću. Grčka ubrzano gubi nekadašnje dobitke, ali daleko više zaostaju Italija, Francuska, Belgija, Portugal i Španjolska, koje bi bolje prošle da nisu uvele euro. Francuska je zbog eura izgubila 56 tisuća eura po stanovniku u 20 godina, a Italija čak 73,6 tisuća, procjenjuje CEP. Vjerovati da će Hrvatska biti dobitnik eura, iako je gospodarski slabija, zasigurno je iluzija.

Istraživanje CEP-a je potvrdilo da politiku okrutne proračunske štednje, smanjivanja deficita i javnog duga zagovaraju upravo zemlje koje su najveći dobitnici eura – poput Njemačke. Toj politici stezanja remena, koju je Berlin nametnuo i Europskoj komisiji, gospodarski oporavak članica EU-a sasvim je sporedan. Glavni je cilj očuvati euro i osigurati da prezadužene članice redovito otplaćuju dugove Njemačkoj i ostalim dobitnicima.

Što će Hrvatska u tom neveselom društvu s jednom valutom, a koje postaje društvo gubitnika, posve je nejasno. Prema Vladi i HNB-u, važno je da Hrvatska ulazi u još jednu »integraciju«, iako je nitko na to ne tjera i unatoč tome što je većina hrvatskih građana protiv eura. Nije važno to što je euro, zajedno sa svojim deficitima i suficitima, postao europska jabuka razdora te glavni ekonomski razlog za rastuće političke sukobe među članicama EU-a, kao i plodno tlo za jačanje tzv. populista. Očito, nekima je lakše živjeti u iluzijama, dok ih rezultati izbora za Europski parlament i nove gospodarske nevolje u Europi ne spuste na zemlju.

Cilj obilježavanja je osnažiti napore za ukidanje siromaštva, osiguranje dostojnoga rada, dostojnih plaća, uvjeta rada, ravnopravnost žena i muškaraca u sustavu rada, dostojnih uvjeta života za sve… No, stvarnost se u svijetu iz godine u godinu sve više udaljava od tih ciljeva i zadaća. Prema Oxfamovu izvješću bogatstvo milijardera povećalo se u prošloj godini za 900 milijardi dolara, što iznosi 2,47 milijardi dnevno. Gotovo pola svjetske populacije živi u ekstremnom siromaštvu sa manje od 5,5 dolara dnevno. Istovremeno bogatstvo se koncentrira i raste u sve užem krugu ljudi. Tako su 2017. godine bogatstvo jednako onom polovine siromašnih u svijetu imale 43 osobe, a u 2018. godini to je bogatstvo 26 najbogatijih ljudi na svijetu. Od svakog dolara poreza samo 4 centa dolazi iz poreza na bogatstvo. U nekim zemljama najsiromašnijih 10 posto stanovnika plaća veći udio poreza na dohodak nego 10 posto najbogatijih. Neplaćeni posao skrbi koju osiguravaju žene procjenjuje se na 10 trilijuna dolara. Svakoga dana 10.000 ljudi u svijetu umire jer si ne može priuštiti zdravstvenu skrb, odnosno jedna osoba svakih 8,6 sekundi.

Podatci bi se tako mogli nizati unedogled. No, i to je više nego dovoljno. Osim toga, godinama se na ovaj dan, ali i u raznim drugim prigodama iznose ovakvi alarmantni podatci. A sljedeće godine stanje se još pogoršava.

Što to tjera neke ljude, cijele sustave u toliku pohlepu, a istovremeno većinu drugih da se sa takvim stanjem miri gotovo bez riječi?! Veliki dio tih ekstremno i manje ekstremno bogatih pripadnici su i neke vjerske zajednice. A koliko znamo, niti jedna vjerska zajednica ne zagovara model bogaćenja na račun i teret drugih ljudi. Kako onda funkcioniraju u tim vjerskim zajednicama, kako one funkcioniraju s njima? Hrvatska ne odudara od nekog prosjeka, a u usporedbi sa prosjekom EU po kvaliteti je života pri samom dnu. Europske cijene, a osjetno niže plaće i mirovine svrstavaju hrvatske građane na najdonji dio ljestvice kupovne moći u EU.

Podatci iz 2017. godine pokazuju kako stopa rizika od siromaštva iznosi 20 posto (izuzmu li se socijalni transferi rizik od siromaštva iznosi 26,6 posto), osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti je 26,4 posto, osoba u teškoj materijalnoj deprivaciji (teškoj oskudici) je 10,3 posto, 43,9 posto osoba živi u kućanstvima koja teško i vrlo teško spajaju kraj s krajem, dok samo 0,5 posto ljudi lako spaja kraj sa krajem. Više od 5 posto zaposlenih je siromašno. Minimalna plaća „koketira“ sa linijom siromaštva. Prosječna plaća nije dostatna za dostojan život baš kao ni prosječna mirovina. Plaću ispod prosječne prima više od 60 posto zaposlenih. Iznos medijalne plaće kreće se oko 5.100,00 kuna, što znači da je čak pola plaća (nešto više od 700.000) manje od toga iznosa. Zadnje izmjene u sustavu poreza na dohodak išle su na ruku onima s najvećim plaćama. Oslikavaju li ovi podatci zemlju socijalne pravde?

Ako se ne robuje političkoj odanosti, strankama na vlasti, a pri tome ne puše ni u rog oporbe, ipak ne treba biti posebno nadaren da bi se zaključilo kako je Hrvatska uz to što je „Mala zemlja za veliki odmor“ i „Mala zemlja velike socijalne nepravde“. Ovdje bi se sada dalje moglo nabrajati razne socijalno poželjne litanije. No, osim što dobro zvuče svima kojima su u potrebi i paraju uši (ili oči) svima koji nas uvjeravaju da sada živimo bolje, ne proizvode učinak promjena. Gola je istina kako je Hrvatska jednostavno zemlja socijalne nepravde u kojoj većina teško živi, zapravo teško preživljava, strepi od bolesti, smrti, gubitka posla… Na žalost ni za rođenje djece većina nema uvjeta pa će kom god se pruži prigoda uvjete potražiti izvan Hrvatske. Hrvatska je zemlja u kojoj poslodavci uvijek nalaze način kako dobiti potporu političke opcije na vlasti, neovisno koje boje. Radnici, pak, političarima najčešće služe samo kao poligon sa plasiranje političkih obećanja, a vrlo često završe kao sredstvo za potkusurivanje i izigrani. Očito je, kad su interesi kapitala u pitanju svaka politika zanemaruje svoj vlastiti predznak i obilježje, prepoznaje ih i služi im. Jer ako je kapitalu dobro, dobro je i njoj.

Hrvatska jednostavno nije zemlja dobra za život većine. Godišnje ju napušta gotovo 2 posto stanovništva. Odlaze u bolji život, u druge zemlje. Odlaze mladi pretežito visokoobrazovani, ali odlaze i oni sa strukovnim i nižim obrazovanjem kao i stariji. Najvećim dijelom odlaze zbog premalih plaća i nesigurnih, nestalnih oblika rada iz čega proizlazi loša kvaliteta njihovog života. Mladi nemaju uvjete za zasnivanje obitelji, rađanje djece, većinom su kreditno nesposobni, skučenih uvjeta za napredovanje, jednostavno, na tugu i žalost, ne vide perspektivu za sebe i svoju obitelj u vlastitoj zemlji, u zemlji u kojoj su ponikli, obrazovali se, pripremali za život. Očito sve više za život negdje drugdje.

Hrvatska se suši poput drveta koje ostaje bez hrane, na čijim granama ima sve manje lišća i sve manje ploda i pitanje je koliko još dugo tako može. Ostaje bez onog najvažnijeg za jednu zemlju, a to su ljudi. Tako ostaje bez razvojnog potencijala i budućnosti. Predugo živi u prošlosti. A za zarobljene u prošlosti, nema niti napretka niti budućnosti. Zato danas, umjesto čestitke, prozivamo političke elite iz raznih razdoblja vlasti u Hrvatskoj – kako i kada ćete polagati račune za ovo dugogodišnje stanje u Hrvatskoj? Stanje besperspektivnosti i beznađa, stanje utučenosti i rezignacije. To je grijeh prama vlastitom narodu i vlastitoj zemlji. Zbog svega što su ova zemlje i svi koji u njoj žive desetljećima pa i stoljećima prolazili i još uvijek prolaze, zaslužili su političke elite i vlasti kojima je stalo, ne koji govore i uvjeravaju nas da im je stalo, nego kojima je istinski stalo i do naroda i do zemlje. I poslodavce koji svojim djelovanjem, poslovima, plaćama i porezima snažno doprinose razvoju te iste zemlje, a ne emigraciji njenih građana (pri tome želimo naglasiti kako ne svrstavamo baš sve poslodavce u isti koš, a drukčiji političari neka sami djelatno dokažu da nisu svi isti).

Toliko na ovaj Svjetski dan socijalne pravde.

S poštovanjem,

Predsjednik
Krešimir Sever

Izvještaj je objavljen u siječnju 2019. godine, a povodom 100. obljetnice Međunarodne organizacije rada.

Kako svijet rada izgleda danas?

–  190 milijuna ljudi je nezaposleno od kojih je 64.8 milijuna mladih;

–  2 milijarde ljudi zarađuje za život u neformalnoj ekonomiji;

–  300 milijuna radnika živi u ekstremnom siromaštvu;

–  2.78 milijuna ljudi umre svake godine zbog nezgoda na radu i od profesionalnih bolesti;

–  36,1 % globalne radne snage radi prekovremeno (više od 48 sati tjedno)

–  Rast plaća je pao sa 2.4% na 1,8% u razdoblju od 2016. do 2017. godine;

–  Žene su plaćene oko 20% manje nego muškarci;

–  Između 1980. i 2016. godine najbogatijih 1% svjetskog stanovništva dobivalo je 27% rasta globalnog dohotka dok 50% najsiromašnijih dobiva samo 12 %;

–  Do 2030. godine potrebno je otvoriti 344 mijuna radnih mjesta uz onih 190 milijuna radnih mjesta potrebnih za rješavanje trenutne nezaposlenosti.

Globalna je komisija predložila program budućeg rada kojemu je u središtu čovjek  koji osnažuje društveni ugovor i ljude, a posao koji oni obavljaju stavlja u središte ekonomske i socijalne politike te poslovne prakse. Taj se program sastoji od tri stupa aktivnosti koji će zajedno potaknuti razvoj, jednakost i održivost za sadašnje i buduće generacije:

1. Povećanje ulaganja u ljudske sposobnosti

Kako bi se ljudi razvijali u ovom digitalnom vremenu pristup Komisije ide izvan ljudskog kapitala prema široj dimenziji razvoja i napretka životnog standarda, uključujući prava i omogućavanje okružja koje proširuje ljudske mogućnosti i povećava njihovo blagostanje:

– Opće pravo na cjeloživotno učenje koje omogućuje ljudima kvalificiranje, prekvalificiranje i dodatno usavršavanje. Cjeloživotno obrazovanje uključuje formalno i neformalno učenje od ranog djetinjstva i osnovnog obrazovanja do obrazovanja odraslih. Vlade, radnici i poslodavci, kao i obrazovne institucije, imaju komplementarne odgovornosti u izgradnji učinkovitog i prikladno financiranog sustava cjeloživotnog obrazovanja.

– Pojačati ulaganja u institucije, politike i strategije koje će poduprijeti ljude kroz buduće prijelaze u svijetu rada. Mladi će ljudi trebati pomoć u snalaženju u sve težem prijelazu iz škole na radno mjesto. Stariji radnici će trebati širi izbor mogućnosti koje im omogućuju da ostanu ekonomski aktivni dok god oni to žele i koje će stvoriti cjeloživotno aktivno društvo. Svi će radnici trebati potporu u sve većem broju promjena u sustavu rada tijekom njihovog života. Zbog toga aktivne politike zapošljavanja moraju postati proaktivne, a službe zapošljavanja proširene.

– Primjena prilagodljivog i mjerljivog sustava rodne jednakosti. Svijet rada počinje kod kuće. Od roditeljskog dopusta do ulaganja u javne sustave skrbi, politike moraju jačati podjelu neplaćene skrbi u kući kako bi se stvorila istinska jednakost mogućnosti na radnom mjestu. Osnaživanje uloge i utjecaja žena, uklanjanje nasilja i uznemiravanja na poslu i primjena transparentne politike plaća preduvjeti su za rodnu jednakost. Također su potrebne i posebne mjere koje će se baviti rodnom jednakošću u novim poslovima budućnosti.

– Osiguranje opće socijalne zaštite od rođenja do starosti. Budućnost rada zahtijeva snažan i odgovoran sustav socijalne zaštite, zasnovan na načelima solidarnosti i podjele rizika, koji podupire ljudske potrebe tijekom života. To traži razinu socijalne zaštite koja osigurava osnovnu razinu zaštite za sve u potrebi, a koju nadopunjuju sustavi dopunskog socijalnog osiguranja koji daje povećanu razinu zaštite.

2. Povećano ulaganje u institucije rada

Cilj preporuka je osnažiti i revitalizirati institucije rada. One su kamen temeljac pravednih društava i uključuju zakone, pravila, ugovore o radu, organizacije radnika i poslodavaca, kolektivne ugovore te sustave administracije i inspekcije rada. Transformacije koje se događaju u svijetu rada traže jačanje i revitalizaciju institucija koje upravljaju radom, uključujući i stvaranje općeg jamstva rada, samostalnost upravljanja vremenom, revitalizirano kolektivno predstavljanje… Oni ucrtavaju put prema formalizaciji radnih odnosa, smanjuju siromaštvo onih koji rade i osiguravaju budućnost rada kojeg će obilježavati dostojanstvo, ekonomska sigurnost i jednakost.

– Stvaranje općeg jamstva rada. Svi radnici, neovisno o vrsti ugovornog odnosa ili vrsti rada, trebaju imati temeljna radnička prava i „prikladne plaće za život“ (Ustav MOR-a, 1919.), maksimalna ograničenja radnih sati i zaštitu sigurnosti i zdravlja na radu. Kolektivni ugovori ili zakoni i pravila mogu podići tu razinu zaštite. Ovaj prijedlog također omogućuje da zaštita sigurnosti i zdravlja na radu bude priznata kao jedno od temeljnih načela i prava na radu.

– Samostalnost u upravljanju vremenom. Radnici trebaju veću samostalnost u organiziranju njihovog radnog vremena, a u skladu s potrebama poslodavca. Iskorištavanje tehnologije za proširenje izbora i postizanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života može radnicima pomoći u ostvarenju tog cilja i nadvladavanju pritiska koji dolazi s nejasnim granicama između radnog vremena i privatnog života. Potrebni su stalni napori da se primijene maksimalna ograničenja trajanja radnog vremena zajedno sa mjerama za poboljšanje proizvodnosti kako bi se ostvarila stvarna fleksibilizacija i kontrola nad radnim vremenom.

– Osiguranje kolektivnog zastupanja radnika i poslodavaca kroz socijalni dijalog kao javno dobro koje se promiče javnim politikama. Svi radnici moraju uživati pravo na slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, a država jamči ostvarenje tih prava. Organizacije radnika moraju osnažiti svoju reprezentativnu legitimnost kroz inovativne tehnike organiziranja koje dolaze i do onih koji su uključeni u nove poslovne modele, uključujući i korištenje digitalnih tehnologija. Oni također moraju koristiti svoju moć okupljanja kako bi se za stolom našli predstavnici različitih interesa. Različiti su mehanizmi na raspolaganju kako bi se upravljalo promjenama i ljudima omogućio utjecaj na njihove radne živote – na razini poduzeća, radnička vijeća, postupci savjetovanja i informiranja, radnički predstavnici u tijelima upravljanja (upravni, nadzorni odbori). Kolektivno pregovaranje je temeljno pravo i moćan alat za gospodarski uspjeh i društvenu jednakost. Niska proizvodnost, stagnirajući rast plaća i povećana nejednakost zahtijevaju ulaganja u institucije određivanja plaća. Nužno je revitalizirati politiku plaća kroz prikladnu primjenu zakonski određene minimalne plaće i kolektivno ugovorene plaće.

– Kontroliranje i upravljanje tehnologijama u svrhu dostojnog rada. To znači da radnici i menadžeri pregovaraju o obliku rada. To također znači usvajanje „čovjek odlučuje“ pristupa u odnosu na umjetnu inteligenciju koji osigurava da konačne odluke koje utječu na rad donose ljudska bića. Potrebno je osnovati  međunarodni sustav upravljanja vezano za digitalne platforme na način da platforme (i njihovi klijenti) poštuju određeni minimum prava i zaštita. Tehnološki napredak također zahtijeva reguliranje korištenja podataka i odgovornost algoritama u svijetu rada.

3. Povećana ulaganja u dostojan i održiv rad

Predlažu se transformativna ulaganja u skladu sa UN-ovom agendom za održivi razvoj.

– Poticaji za promicanje ulaganja u ključna područja za dostojan i održivi rad. Takva ulaganja također će unaprijediti rodnu jednakost i stvoriti milijune poslova i novih mogućnosti za mikro, mala i srednja poduzeća. Razvoj ruralnog gospodarstva, u kojemu leži budućnost mnogih radnika u svijetu, trebao bi postati prioritet. Usmjeravanje ulaganja u visoko kvalitetnu fizičku i digitalnu infrastrukturu je neophodno kako bi se zaustavile podjele i poduprle usluge visoke vrijednosti.

– Preoblikovanje struktura poticaja za poslovni sektor za dugoročna ulaganja i istraživanje dodatnih indikatora ljudskog razvoja i blagostanja. Te aktivnosti mogu uključivati pravedne fiskalne politike, revidirane korporativne standarde odgovornosti, povećanu prisutnost dioničara i izmjene prakse izvještavanja. Predlaže se razvijanje indikatora za mjerenje distribucijske i pravedne dimenzije gospodarskog rasta koje uključuju rast dohotka u kućanstvima i pristup obrazovanju, zdravstvu i stanovanju.

Komisija poziva sve dionike na prezimanje odgovornosti za izgradnju pravedne budućnosti rada. Zemlje bi tebale osmisliti nacionalne strategije o budućnosti rada kroz socijalni dijalog između vlada i organizacija radnika i poslodavaca.