Materija koja se namjerava obuhvatiti izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu- prijedlog Ministarstva rada i mirovinskoga sustava

U vezi primjene Zakona za pravne osobe koje predstavlja (zastupa) jedna fizička osoba koja je i jedini radnik kod tog poslodavca temeljem ugovora o radu, postavlja se pitanje

što ako je poslodavac jedini radnik temeljem ugovora o radu, ali ima osobe na radu (agencijske radnike, radnike preko studentskog servisa i sl.). Hoće li i u tom slučaju biti izuzet od primjene Zakona o zaštiti na radu?

Članak 1. stavak 2.

Postavlja se pitanje što ako pojam bolest u vezi s radom nije definiran u drugom zakonu ili propisu, na koji način će se onda definirati. Također, pojmovi koji se koriste u Zakonu i provedbenim propisima određeni su u članku 3. tako da bi se pojam bolest u vezi s radom trebao definirati u okviru tog članka.

Članak 22. stavak.3.

Ako se brišu riječi: „i načine njegova vrednovanja, izdavanje, oduzimanje i prestanak odobrenja“ onda je potrebno brisati i riječi: „vođenja registra izdanih odobrenja stručnjacima zaštite na radu“ jer ako ih neće izdavati, kako će voditi registar o izdanim odobrenjima?

Članak 34. stavak 7.

Svrha Zakona o zaštiti na radu je sustavno unaprjeđivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i drugih bolesti u vezi s radom. U preambuli Direktive 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu navodi se da između poslodavaca i radnika i/ili njihovih predstavnika mora biti razvijena razmjena informacija, dijalog i ravnopravno sudjelovanje u pitanjima sigurnosti i zdravlja na radu posredstvom odgovarajućih postupaka i instrumenata, u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom. U većini država članica, odbor zaštite na radu je način suodlučivanja radnika u području zaštite na radu te se pazi da članovi odbora budu u jednakom broju predstavnici radnika i predstavnici poslodavca, uz sudjelovanje liječnika i ostalih stručnjaka zaštite na radu. U RH je donošenjem novog Zakona o zaštiti na radu, 2014. godine, sudjelovanje radnika, odnosno povjerenika radnika za zaštitu na radu odbora zaštite na radu smanjeno te je sada moguće da u odboru sudjeluje samo jedan povjerenik, odnosno koordinator povjerenika. Dakle, određene uštede su učinjene već tada, na račun radnika.

Slijedom navedenog, protivimo se promjeni Zakona o zaštiti na radu sa ciljem smanjivanja učestalosti obveze održavanja sjednica odbora zašite na radu sa 4 na 2 sastanka godišnje. Naime, niti do sada održavanje 4 sjednice odbora nije bilo obvezno jer Zakonom o zaštiti na radu nisu predviđene sankcije za poslodavca koji nije održao 4 sjednice. Naime, upravnom mjerom je samo propisano izdavanje usmenog rješenja s nalogom osnivanja odbora onom poslodavcu koji ima obvezu osnovati odbor, a to nije učinio te je prekršajem obuhvaćen samo slučaj nesazivanja sjednice odbora u slučaju smrtne ozljede, u roku od dva dana od nastanka takve ozljede. Sadašnji broj sastanaka nije prevelik te je isti najzastupljeniji u ostalim državama članicama koje imaju regulirane odbore zaštite na radu. Kvalitetnim radom odbora postižu se bolja prevencija i bolja kontrola nad mjerama zaštite na radu, što može dovesti do smanjivanja ostalih troškova koje uzrokuje loše provođenje mjera zaštite na radu, kako za poslodavca tako i za društvo u cjelini. Sastanci odbora ne mogu se promatrati kao administrativno opterećenje, jer oni to nisu, već se trebaju promatrati kao sredstvo dijaloga i unaprjeđenje zaštite na radu. Rad odbora treba poticati i unaprjeđivati, a ne gušiti. Kako je na europskoj razini dokazano, da poslodavci provode određene mjere prvenstveno jer su iste zakonom propisane, nužno je da se odredbe Zakona o broju sastanaka ne mijenja u Zakonu jer je jasno da će se teško postići veći broj sastanaka odbora kroz druge instrumente (kolektivnim ugovorima, sporazumima i sl.). Dakle, mišljenja smo kako bi smanjivanje broja sastanaka odbora zaštite na radu značilo i smanjivanje zaštite na radu, a što nije cilj administrativnog rasterećenja.

S obzirom na činjenicu kako primjeri poslova s malim rizicima pobrojani u Prilogu II Pravilnika o izradi procjene rizika, u procjenama rizika često se navode neistiniti podatci kako bi se poslodavci, koji posluju u navedenim djelatnostima, smjestili u poslove s malim rizikom, tako da je teško bilo što određivati isključivo na temelju rizika. Isto tako, npr. u poslovima koji se prikazuju kao poslovi s malim rizikom, dolazi do porasta broja profesionalnih bolesti.

Alternativno, možemo predložiti manji broj sastanaka odbora uzimajući u obzir veličinu poslodavca, vrstu djelatnosti koju obavlja, procjenu rizika, broj radnika koji obavljaju poslove s posebnim uvjetima.

Alternativno, u slučaju smanjivanja broja sjednica odbora sa 4 na 2 za sve predlažemo da se sankcionira njihovo neodržavanje.

Također, kako bi se smanjili troškovi poslodavca, predlažemo da se troškovi dolaska doktora medicine rada na sastanke odbora podmiruju iz sredstava doprinosa za zaštitu zdravlja na radu.

Članak 56. stavak 2.

Protivimo se povećanju minimalnog broja radnika sa 20 na 50 na koji dolazi 1 osposobljena osoba za pružanje prve pomoći. Prva pomoć je važna kao najhitnija i najbitnija pomoć jer se pruža na licu mjesta iznenada unesrećenoj ili oboljeloj osobi. Zbog toga, smanjivanje broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći nije administrativno rasterećenje te može dovesti do situacija gdje doslovno ljudski životi mogu biti izgubljeni zbog izostanka pravovremenog reagiranja. Bez obzira na dostupnost medicinskih službi, prijevoznih sredstava i sl. činjenica je da pravovremeno reagiranje spašava živote. Stoga, osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći nije administriranje te je nedopustivo i nejasno kako se takva mjera može nazivati administrativnim rasterećenjem. U svakom trenutku, na svakom mjestu rada, bez obzira na broj radnika, trebao bi biti barem jedan radnik osposobljen za pružanje prve pomoći, i ovako postavljena granica u Zakonu je previsoka (1 osoba na 20 radnika).

Članak 65.

Nejasno je što u slučaju ako pojam teška ozljeda nije definiran posebnim propisima. Hoće li se definirati u ovom zakonu?

Članak 92.

Slažemo se da se upravnom mjerom naloži poslodavcu usklađivanje procjene rizika s postojećim rizicima na radu i u vezi s radom. Međutim, mišljenja smo kako upravna mjera nije rješenje u slučaju u kojem poslodavac nema izrađenu procjenu rizika.

Naime, kako se u samim Tezama navodi, procjena rizika je polazište za provedbu sveukupnog sustava zaštite na radu te polazište za upravljanje rizicima kako bi se postigla svrha zakona.

U samom Zakonu navode se obveze poslodavca koje proizlaze iz procjene rizika:

Poslodavac je obvezan utvrditi i obavljati poslove zaštite na radu u skladu s procjenom rizika, stanjem zaštite na radu i brojem radnika.

Poslodavac je obvezan, na temelju procjene rizika, osposobiti radnika za rad na siguran način.

Radi provedbe posebne zaštite na radu, poslodavac je obvezan u procjeni rizika naznačiti poslove koji su potencijalno rizični za posebno osjetljive skupine radnika.

Obveze poslodavca u vezi s tehnologijom rada i radnim postupcima poslodavac ostvaruje u skladu s procjenom rizika, koju je obvezan usklađivati sa znanstvenim i stručnim spoznajama, odnosno napretkom.

Poslodavac je obvezan procijeniti rizike i osigurati zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika izloženih fizikalnim, kemijskim i biološkim štetnim djelovanjima na radu.

Poslodavac koji koristi, proizvodi, prerađuje, odnosno skladišti opasne kemikalije, mora, u skladno s procjenom rizika, primjenjivati pravila zaštite na radu.

Zaštitu na radu radnika koji su izloženi ili bi mogli biti izloženi biološkim štetnostima poslodavac provodi na temelju procjene rizika kojom je utvrđena priroda, stupanj i trajanje izloženosti radnika.

Poslodavac je obvezan osigurati radniku zdravstvenu zaštitu primjerenu rizicima za sigurnost i zdravlje kojima je izložen na radu.

Poslodavac je obvezan osigurati radnicima usluge medicine rada kako bi se osigurao zdravstveni nadzor primjeren opasnostima, štetnostima i naporima tijekom rada u svrhu očuvanja zdravlja radnika.

Dakle, cijeli sustav zaštite na radu počiva na procjeni rizika te je s tog gledišta neshvatljivo da će se poslodavcu u slučaju da nema procjenu rizika narediti usmenim rješenjem izrada procjene rizika. Tako i sam zakonodavac bagatelizira važnost procjene rizika, a time i same zaštite na radu pa kako će onda poslodavac shvatiti svu ozbiljnost zaštite na radu!? Poslodavac koji nema izrađenu procjenu rizika, kao temelj provođenja zaštite na radu, ne smije poslovati jer svjesno ugrožava život i zdravlje radnika.

Slijedom svega navedenoga, predlažemo da se poslodavcu kod kojeg se inspekcijskim nadzorom utvrdi da uopće nema izrađenu procjenu rizika u bilo kakvom obliku, zabrani obavljanje djelatnosti na vrijeme do otklanjanja nezakonitosti.

Prijedlog Nezavisnih hrvatskih sindikata za izmjene i dopune Zakona o zaštiti na radu

Članak 6.

Predlažemo da se sastav Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu proširi predstavnikom Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, a kako bi u vijeću bilo zastupljeno područje zdravlja radnika.

Članak 36.st.6.

Člankom 36. stavkom 6. Zakona o zaštiti na radu propisano je kako ministar nadležan za zdravlje, uz suglasnost ministra nadležnog za rad, pravilnikom propisuje poslove s posebnim uvjetima rada i uvjete koje moraju ispunjavati radnici koji obavljaju te poslove. Dakle, Zakon je usko odredio što će Pravilnik propisivati, a provedbeni akt ne može uređivati pitanja izvan zakonske osnove. Stoga Pravilnik o posebnim uvjetima rada ne može propisivati sadržaj uputnice jer u Zakonu ne postoji pravna osnova da isti Pravilnik uređuje način utvrđivanja zdravstvene sposobnosti (pitanje uputnice i uvjerenja).

Potrebno je povezati čl. 36. i čl. 64. Zakona o zaštiti na radu (zdravstveni pregledi radnika i osoba koje poslodavac namjerava zaposliti) na način da se dodatnim stavkom propiše kako će se način utvrđivanja zdravstvene sposobnosti propisati pravilnikom iz čl. 36. st. 6. Zakona o zaštiti na radu.

Članak 61.

Člankom je propisana obveza vođenja evidencije, čuvanja isprava i davanja obavijesti i podataka u skladu sa Zakonom i drugim propisima zaštite na radu te obveza čuvanja evidencije o ozljedama na radu, profesionalnim bolestima i nezgodama na radu.

Još uvijek je na snazi Pravilnik o evidenciji, ispravama, izvještajima i knjizi nadzora iz područja zaštite na radu iz 1984. godine za kojeg je Akcijskim planom za administrativno rasterećenje predviđeno ukidanje ili donošenje novog Pravilnika.

Prijelaznim i završnim odredbama Zakona o zaštiti na radu, člankom 103. stavkom 6. određeno je kako će se do stupanja na snagu propisa iz stavaka 3.,4. i 5. istog članka, u dijelu u kojem nisu u suprotnosti sa Zakonom, primjenjivati Pravilnik o evidenciji, ispravama, izvještajima i knjizi nadzora iz područja zaštite na radu (NN 52/84).

Napominjemo kako u Zakonu nema pravne osnove za donošenje pravilnika koji bi uređivao pitanje evidencija, te ako se isti pravilnik namjerava donositi, trebalo bi nadopuniti članak 61. s obvezom donošenja takvog pravilnika.

Ako namjere za donošenje takvog pravilnika nema, onda bi trebalo izmijeniti prijelazne i završne odredbe Zakona na način da se propiše da Pravilnik o evidencijama, ispravama, izvještajima i knjizi nadzora nije na snazi, odnosno odrediti kada će se isti staviti izvan snage.

Članak 70.

Predlažemo izmjenu odredbe članka 70. na način da se dopusti imenovanje povjerenika radnika za zaštitu na radu od strane sindikata koji djeluju kod poslodavca, ako povjerenik nije izabran.

Sukladno Zakonu o radu, ako radničko vijeće nije izabrano, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća, osim prava na imenovanju predstavnika radnika u organ poslodavca.

Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca.

Ne vidimo razloga da se isto rješenje ne prenese i u Zakon o zaštiti na radu, odnosno ako povjerenik radnika za zaštitu na radu nije izabran, sindikat može imenovati svog povjerenika za zaštitu na radu, a ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o povjereniku, odnosno povjerenicima radnika za zaštitu na radu i o tome dostaviti obavijest poslodavcu i radnicima.

Mišljenja smo kako je na navedeni način poslodavcima moguće uštedjeti na troškovima provođenja izbora, jer se povjerenici radnika za zaštitu na radu biraju i kod onih poslodavaca koji nemaju radničko vijeće, a kod poslodavaca kod kojih se bira i radničko vijeće i povjerenik radnika, opet je trošak provođenja izbora manji jer se bira samo radničko vijeće.