Posts Tagged obavijesti

(NHS) Nezavisni hrvatski sindikati reagirali su na izjavu ministrice uprave Dubravke Jurline Alibegović o potrebi usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s propisima EU na području reguliranja stanke za odmor tijekom radnog vremena, ukazujući kako nacionalno radno zakonodavstvo u tom pogledu ne samo da nije u koliziji s propisima EU, već je s njima u potpunosti usklađeno.

Pismo predsjednika NHS-a, Krešeimira Severa, možete u cijelosti pročitati u nastavku.

Urbroj: 120-KS-04/16
Zagreb, 8. travnja 2016.

MINISTARSTVO UPRAVE

n/r ministrice, gđe Dubravke Jurline Alibegović

Poštovana gospođo ministrice,

neugodno iznenađeni Vašom izjavom, danom u okviru televizijskog intervjua, koju su prenijeli gotovo svi mediji u Hrvatskoj i koja predstavlja nastavak kampanje koju je započeo gosp. Božo Petrov, a kojom najavljujete ukidanje plaćene stanke tijekom radnog vremena kao dio paketa reforme javne uprave, pri tome se pozivajući na potrebu usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s propisima EU, obraćamo Vam se ovim dopisom u cilju skretanja pozornosti na neke vrlo važne činjenice koje Vam ili nisu poznate ili ih tendenciozno zanemarujete s ciljem stvaranja odgovarajuće klime u javnosti.

Institut stanke tijekom trajanja radnog vremena u Hrvatskoj je uređen Zakonom o radu, kao krovnim propisom kojim se uređuju radni odnosi u RH i koji pri tome jasno određuje kako se vrijeme odmora (stanke) ubraja u radno vrijeme. Na razini EU Direktiva 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena propisuje najniže standarde vezane uz radno vrijeme radnika radi zaštite njegovog zdravlja i sigurnosti na radu i to na način da propisuje najdulje prosječno tjedno radno vrijeme, minimalno trajanje dnevnog i tjednog odmora, najkraće trajanje godišnjeg odmora, kao i druge mjere kojima je cilj zaštititi radnika od predugog rada. Navedenom direktivom uređuje se i pitanje stanke tijekom radnog vremena na način da je svaka država članica u obvezi radniku, čiji je radni dan dulji od 6 sati, osigurati stanku za odmor, međutim ne ulazeći u duljinu njezinog trajanja i uvjete pod kojima se stanka daje, nego ostavljajući mogućnost da se navedena pitanja urede kolektivnim ugovorima ili zakonima na nacionalnoj razini. U pitanja ubrajanja ili neubrajanja stanke u trajanje radnog vremena direktiva ne ulazi, niti na bilo koji način implicira moguća nacionalna zakonodavna rješenja, zbog čega Vaša izjava o potrebi usklađivanja s propisima EU predstavlja čin svjesne obmane javnosti. Zakon o radu je s predmetnom direktivom usklađen još 2009. godine u okviru predpristupnih pregovora i u tom je smislu dobio „zeleno svjetlo“ od Europske komisije. Pitanje stanke za državne je službenike uređeno Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike i to na način koji je u potpunosti usklađen sa Zakonom o radu.

Predložena izmjena u smislu „izbacivanja“ stanke iz radnog vremena značila bi produljivanje postojećeg radnog vremena za dodatnih pola sata, no takvu promjenu istovremeno mora pratiti i promjena vezana u radno vrijeme cijelog niza društvenih servisa koje koriste državni službenici, o čemu se ne govori.

Osim toga, kao što smo naveli u svojem pismu od 1. travnja 2016. godine, upućenom potpredsjedniku Vlade Boži Petrovu, Zemlje Europske unije idu ka skraćenju radnog vremena, uz ostalo i kako bi povećale zaposlenost, a Vi u Hrvatskoj predlažete povećanje radnog vremena. I Vama, kao i gospodinu Petrovu, navodimo primjere iz kojih se jasno vidi kako se u Hrvatskoj već sada radi dulje nego li u većini europskih zemalja. Godišnje radno vrijeme ugovoreno kolektivnim ugovorima u 2014. godini u Francuskoj je iznosilo 1559,3 sata, u Danskoj 1635,4 sata, u Njemačkoj 1651, 3 sata, prosjek EU 28 bio je 1707,2 sata, a u Hrvatskoj 1824 sata. Vidljivo je kako se u Hrvatskoj već radi 116,8 sati duže od prosjeka EU, a očito je i da su usporedbe s razvijenim zemljama EU još poraznije za Hrvatsku, odnosno u Hrvatskoj se radi drastično duže. Uz navedeno, nedavno objavljena studija Eurostata o trošku rada po satu u EU pokazuje kako je Hrvatska po tome trošku na samome dnu između svih 28 zemalja.

Poštovana gospođo ministrice, ranijih su godina takve teze o ukidanju plaćene stanke dolazile od predstavnika poslodavaca, a vlade ih nisu prihvaćale. Naravno, ni sindikati. Znakovito je kako poslodavci sada to ne predlažu, ali takvi prijedlozi dolaze od predstavnika Vlade RH. Znakovito je i kako su na takve prijedloge gospodina Petrova, reakcije predsjednika i prvog potpredsjednika Vlade RH bile izražene kroz iznenađenje i zatečenost, baš kao što je reagirala i ministrica rada i mirovinskog sustava. Kasnije je kroz medije to opovrgavao i sam gospodin Petrov. No bez obzira na sve, sada Vi ponovno otvarate isto pitanje. Sasvim je sigurno da Vi privatno imate pravo na takav svoj osobni stav, no jasno je da ste tu izjavu dali kao ministrica uprave, članica Vlade RH. A to je već nešto drugo. Valjda ipak u ovoj Vladi nemamo dvije vlade. Pitamo se, zar je i ova Vlada socijalni dijalog zamijenila javnim dijalogom kroz medije?! Nije li to suprotno najavama predsjednika Vlade RH? Uz sve navedeno, nema nikakve potrebe na takav način provocirati ni sindikate, ni radnike, a bome ni građane. Budite uvjereni, krene li vlast tim putem, znat ćemo dostojno odgovoriti pa i s ulica ako zatreba.

S poštovanjem

Predsjednik
Krešimir Sever

Na znanje:
– gosp. Tihomir Orešković, predsjednik Vlade RH
– gosp. Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade RH
– gosp. Božo Petrov, potpredsjednik Vlade RH
– gđa Nada Šikić, ministrica rada i mirovinskog sustava
– sredstvima javnog priopćavanja

IZVOR

Tri razloga za oprez u širokoj privatizaciji svih državnih tvrtki Darko Tipurić, 8. travnja 2016. 08:03
Ključno je da se razdvoji upravljanje javnim dobrom koje se ne može prepustiti tržištu od vlasništva i upravljanja u tržišnim djelatnostima. Nema opravdanja za dosadašnje neadekvatno korporativno upravljanje.

Na prvi pogled sve ide u prilog zagovornicima široke privatizacije trgovačkih društava u kojima država ima udjele i dionice u Hrvatskoj.

Hrvatska je najstrože regulirana zemlja EU prema pokazatelju koji mjeri stupanj administrativnog opterećenja, regulatornu restriktivnost i utjecaj državnog vlasništva na tržište, a prema OECD-ovim podacima, udjel državnog sektora na tržištu veći je samo u pet zemalja (Kina, Turska, Poljska, Rusija i Rumunjska). Istraživanja usto pokazuju neučinkovitost i nisku produktivnost javnih poduzeća i njihov negativni utjecaj na gospodarske aktivnosti privatnih poduzeća te posljedično na ukupnu hrvatsku ekonomiju.

Problemi državnog sektora

Uočeni su i sljedeći problemi: neekonomsko ponašanje pri donošenju poslovnih odluka, upravljačka i operacijska neefikasnost, strukturna inercija i inovacijska nesposobnost, tendencija iskorištavanja povlaštenoga položaja na tržištima i korupcijski potencijal. Tu su i visoka koncentracija zaduženosti i veći rizik neplaćanja, što stvara dodatne fiskalne rizike za državu. Dugo se upozorava i na nedovoljnu kvalitetu nadzornih odbora, stratešku kratkovidnost menadžmenta, a ponajprije na neizmjerno velik utjecaj politike na poslovanje javnih poduzeća.

Široka privatizacija, smatraju njezini gorljivi pristaše, riješila bi većinu spomenutih problema, svela bi ulogu države na regulaciju, stvaranje prikladnog institucionalnog okvira i poticajnoga poslovnog konteksta te preuzimanje pozicije intermedijara u primjeni pravila i regulative Europske unije.

Ipak, nije to tako jednostavno. Postoje najmanje tri razloga koja navode na oprez. Hrvatska je mala zemlja, osjetljiva na globalna gibanja i trendove, pa je teško zamisliti razvoj bez supstancijalne uloge države i njezine snažne ekonomske politike. Drugo, europska iskustva u prevladavanju recentne krize upućuju na potrebu aktivna sudjelovanja države u gospodarstvu. Naposljetku, upravljanje javnim dobrom u djelatnostima u kojima nije moguće oblikovati transparentne tržišne odnose (vodoopskrba, šume, energetska infrastruktura i dr.) nerijetko ne završava najbolje nakon privatizacije jer se u većini slučajeva smanjuje razina kvalitete isporučene usluge uza znatno povećanje cijena.

Privatizacija u Hrvatskoj jest potrebna, ali nije jedino moguće rješenje. Rizici privatizacijskoga procesa nerijetko se zaboravljaju, a nacionalni ekonomski i javni interesi katkad bivaju podređeni palijativnim interesima koji se pak mogu optimirati tako da ne moraju stvarati društvenu vrijednost.

Odvajanje politike od biznisa

Nužno je stoga učiniti sljedeće: jasno razdvojiti upravljanje javnim dobrom koje se ne može prepustiti tržištu od vlasništva i upravljanja u tržišnim djelatnostima. U prvom slučaju treba razmotriti eventualnu primjenu hibridnih modela kao što je javno-privatno partnerstvo, dobro vodeći računa o zaštiti društvenih interesa. U drugom slučajutreba razlučiti djelatnosti koje su zaista strateški važne za Hrvatsku od onih u kojima je vlasništvo države samo balast i nepotrebno opterećenje.

Tvrdnje da daljnju privatizaciju treba provoditi s mjerom i da država treba zadržati dio vlasništva u nekim djelatnostima – ne smiju biti opravdanje za neadekvatno korporativno upravljanje i način na koji su se dosad organizirale upravljačke strukture javnih poduzeća.

Unaprjeđenje prakse korporativnog upravljanja u prvom redu znači odvajanje politike od poslovanja i smanjivanje njezina utjecaja, rješavanje problema višedimenzionalne i nerijetko konfliktne ciljne funkcije u javnim poduzećima, strukturne korupcije i uklanjanje mekih proračunskih ograničenja kako bi se osiguralo racionalno ekonomsko odlučivanje.

Treba razmotriti i osnivanje državnog holdinga koji bi mogao preuzeti dominantnu poziciju korporativnog upravljanja i biti dodatni pokretač stvaranja vrijednosti, kao što je to npr. austrijski ÖBIB. Državni holding ima smisla uvesti ako će pomoći u dizajniranju okvira kojim će se osigurati transparentan izbor neovisnih i stručnih menadžera, mjerenje učinaka njihova rada putem unaprijed utvrđenih pokazatelja uspješnosti, uvođenje sustava upravljanja putem ciljeva te optimiranje i usklađivanje procesa strateškoga planiranja s nacionalnim interesima i ciljevima.

Ova tema samo je jedna od mnogih koje nas navode na razmišljanje nije li krajnje vrijeme da donositelji ključnih odluka na razini države ozbiljno pokrenu oblikovanje cjelovite i konzistentne nacionalne ekonomske strategije koja će poslužiti kao ključni potporanj u razvoju hrvatskoga društva.

IZVOR

POREZI se u ekonomskim terminima definiraju kao transfer bogatstva od kućanstava i poduzeća prema državi. No, iako se određena sredstva trebaju prikupiti za uredno funkcioniranje države u širem smislu, postoje dobri i loši porezi tj. štetni i manje štetni za gospodarsku aktivnost zemlje. Ili kako bi rekao poznati ekonomist Arthur Laffer: “All taxes are bad, but some are worse than others.”

Dobar ili manje štetan porez bi tako bio onaj koji je pravedan, izdašan, efikasan i jednostavan. Primjer takvog poreza bi bio porez na potrošnju odnosno PDV – svi ga plaćaju u postotku jednako, tko više troši više uplaćuje, država ga jednostavno prikuplja i vrlo je izdašan. U Hrvatskoj tako čak 40% prihoda državnog proračuna dolazi od naplate PDV-a, a ako uključimo i trošarine (što je kvazi-porez na potrošnju), govorimo o preko 50% prihoda države.

Više štetni porezi su pak oni koji nisu jednostavni i lako razumljivi te čija visina se ne čini primjerena i pravedna. Primjer takvog je porez na dohodak. Koliko ljudi u Hrvatskoj razumije razliku između neto, bruto i tzv. bruto II. (trošak poslodavca) plaće? Koliko ljudi bi bilo u stanju napraviti razradu svoje plaće kroz sve stavke? Od onih koji pak razumiju, koliko ih smatra da se za jednu pristojnu plaću inženjera, doktora ili IT stručnjaka mora plaćati porez po stopi od 40% (i to nakon što mu je trećina već otišla za mirovine postojećih umirovljenika i doprinose za zdravstvo, a i od onog što dobije neto opet će mu se uzeti značajan dio kao PDV kad odluči nešto kupiti)?

Kako Hrvatska stoji s tim porezima?

Država tako prikupljen novac može koristiti više ili manje efikasno, odnosno građani mogu biti više ili manje zadovoljni uslugama koje primaju od javnog servisa. No, ako ostavimo na stranu činjenicu da Hrvatska sigurno ne spada u skupinu uređenih zemalja u kojoj se racionalno koristi javni novac, odnosno onu u kojoj su porezni obveznici većinom zadovoljni kako se raspolaže njihovim novcem, idemo vidjeti koliko se oporezuje radnik u Hrvatskoj u odnosu na prosjek u članicama EU.

Dakle, očigledno je da je bolje plaćeni radnik u Hrvatskoj značajno više oporezovan od prosjeka u EU članicama! Ne samo da imamo jedan od najviših PDV-a u EU (zapravo samo Mađarska ima viši), već je i najviša granična stopa poreza na dohodak veća od prosjeka u EU.

Pravo stanje je zapravo još nepovoljnije nego li je gore prikazano. Jer, primjerice, ova najviša granična stopa poreza na dohodak u Hrvatskoj se primjenjuje već na plaće preko 13 200 kn mjesečno plus neoporezivi dio. U drugim zemljama se najviše porezne stope na dohodak (iako u nekim bogatijima zemljama i nešto veće nego u Hrvatskoj), primjenjuju tek na vrlo visokim primanjima, a imaju i neoporezivu osnovicu značajno višu! Tako se npr. najviša granična stopa poreza na dohodak primjenjuje:

• u Njemačkoj na godišnje plaće veće od 250 000 €,
• u Velikoj Britaniji na godišnje plaće veće od 150 000 £,
• u Italiji na godišnje plaće veće od 75 000 €,
• u Sloveniji na godišnje plaće veće od 70 907 €,
• u Španjolskoj na godišnje plaće veće od 60 000 € itd.

Više porezne stope ne znače i veće prihode državi.

Ono što je paradoksalno, odnosno ono čega naši zakonodavci svih ovih godina očito nisu svjesni, je da više porezne stope ne znače nužno i veće prihode državi. U teoriji ekonomije tako postoji nešto što se zove Lafferova krivulja, a ona grafički prikazuje da porastom porezne stope rastu i porezni prihodi, no nakon neke točke porast porezne stope više ne puni dodatno i poreznu blagajnu već upravo obrnuto. Daljnjim porastom porezne stope (na slijedećoj slici točka A) opadaju i porezni prihodi.

Gotovo je sigurno da su u Hrvatskoj mnoge porezne stope prošle tu točku, a imamo nekoliko svježih primjera koji idu u prilog toj tezi (iako je u ekonomiji teško mjeriti efekt promjene jedne varijable jer u stvarnosti nikad nema „ceteris paribus“). Recimo, u mandatu prošle vlade PDV je povećan s 23 na 25%, a prihodi od PDV-a ne da nisu zabilježili značajniji porast nego su čak i pali. Sličan rezultat je bio kad su 2012. kod poreza na dohodak snizili prag ulaska u najviši porezni razred od 40% – prihodi su također pali umjesto da su rasli.

Ista stvar, samo suprotnog (pozitivnog) efekta, dogodila se prošle godine kada su povećali neoporezivu osnovicu i „rastegli“ porezne razrede kod oporezivanja dohotka – radnicima je ostalo više plodova njihova rada (povećale su se neto plaće), što je pak rezultiralo povećanom potrošnjom kućanstva (koja je inače zaslužna za veći dio porasta BDP-a prošle godine), a koja je zatim proračun države napunila više od svih očekivanja. Smanjenje poreza rezultiralo je povećanjem državnih prihoda!

Dakle, smjer u kojem bi trebala ići najavljena porezna reforma u RH bi trebao biti više nego jasan: smanjite poreze, a prvenstveno poreze na dohodak. Ne samo da će se time trenutačno povećati plaće i standard radnika (a porezna blagajna pritom gotovo sigurno ne bi bila praznija zbog povećane potrošnje, iako bi naravno prethodno trebalo izračunati okvirni efekt porezne izmjene), već je izvjesno da bi to imalo i pozitivne popratne efekte, a koji se zatim međusobno osnažuju, poput:

• smanjenja sive ekonomije (bit će manje situacija „ostatak plaće ide na ruke“),
• usporavanje odljeva u inozemstvo najproduktivnijeg dijela stanovništva (stručnjaka u raznim područjima koji zaslužuju pristojno visoke neto plaće, ali ih je teško isplaćivati zbog visokih poreza i doprinosa),
• konkurentnost zemlje bi se djelomično povećala, postala bi privlačnija investitorima, nove investicije bi generirala nova zapošljavanja itd.

Smanjite poreze.

IZVOR

NHS – Na mrežnim stranicama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje objavljeno ja informacija kako je dana 1. travnja 2016. godine započeo postupak internetskog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću za Prijedlog Odluke o izmjenama i dopuni Odluke o cijeni police dopunskog zdravstvenog osiguranja.

Svi zainteresirani mogu dostaviti svoje prijedloge, primjedbe i komentare na predloženi tekst Prijedloga Odluke o izmjenama i dopuni Odluke o cijeni police dopunskog zdravstvenog osiguranja do 30. travnja 2016. godine na ovu e-mail adresu 

IZVOR

Zbog čega bi bilo dobro da netko sudskim putem zatraži vraćanje osnovice sa sadašnjih 5.108,84 kune na 5.415,37 kuna što je porast od šest posto? Zbog toga da Vlada shvati da to što su priznali postojanje Sporazuma i postojanje duga prema zaposlenima u javnim i državnim službama nije dovoljno i da bi sindikate koji im sjede preko puta stola, ali i sve ostale, trebali ozbiljnije shvatiti

(Novilist.hr) Bilo bi dobro da netko od zaposlenih u javnim ili državnim službama tuži državu. Istina, tužba se možda već i dogodila, a da za nju ne znamo. Ta mogućnost postoji ukoliko je netko od nečlanova sindikata odlučio testirati snagu Sporazuma kojeg su postigli sindikati za svoje članstvo, ali i nečlanove.

Sindikati, adut – potpisani dokument kojeg mogu utužiti u roku od pet godina – imaju u rukama. Punomoći članstva počet će prikupljati kada osjete da je najbolji trenutak, jer nemaju što izgubiti. Mogu samo dobiti jer će u slučaju sudskih tužbi poslodavac imati veću štetu.

Zbog čega bi bilo dobro da netko sudskim putem zatraži vraćanje osnovice sa sadašnjih 5.108,84 kune na 5.415,37 kuna što je porast od šest posto? Zbog toga da Vlada shvati da to što su priznali postojanje Sporazuma i postojanje duga prema zaposlenima u javnim i državnim službama nije dovoljno i da bi sindikate koji im sjede preko puta stola, ali i sve ostale, trebali ozbiljnije shvatiti.

Priznati problem i onda ga gurnuti pod tepih i istovremeno izazivati sindikate nemuštim najavama promjena radnog zakonodavstva, doista nije neki put koji može jamčiti ikakav dogovor. No, bilo bi dobro i da se sindikati ili dio sindikata liši opijenosti formom iza koje sadržaja nema. Činjenica da su dva puta vidjeli predsjednika Vlade i s njim, kako bi to predsjednik vlade rekao – komunicirali – ama baš ništa ne znači za socijalni dijalog.

Pitanje je, međutim, želi li Vlada uopće ikakav dogovor sa sindikatima, dogovor koji sindikatima javnih i državnih službi, ako ćemo pravo, nije potreban. Sporazum je tu, dospio je i tu nema neke priče osim da ga treba realizirati. No, sindikati su pokazali dobru volju za moguće odgode realizacije Sporazuma znajući krvnu sliku proračuna. A tu dobru volju Vlada iskorištava što dijelom sindikatima odgovara, jer je vrijeme na njihovoj strani.

No, iz svega što se proteklih tjedana događalo, čini se da su koalicijskoj vladi sindikati samo neko opterećenje kojeg bi najrađe zaboravili. Vjerojatno bi rado zaboravili početničko busanje u prsa i zaklinjanje na socijalni dijalog koji valja dići na višu razinu. Odavno je ta socijalna idila otišla u vjetar. Njen stvarni krah zbio se prošlog tjedna kada je potvrđeno da je sazivanje sastanka sa sindikatima doista bilo aprililili.

Da razgovora o Sporazumu neće biti u Vladi su znali tri dana ranije, ali im nije bilo na umu o tome izvjestiti sindikate. Učinili su to tek nakon sindikalnih, a i novinarskih poziva. Pa su pritom pokazali i da ne znaju s kim pregovaraju. Naime, Vlada je javnost informirala o odgađanju sastanka pregovaračkog odbora Vlade i “predstavnika sindikalnih središnjica javnih službi”. Sindikati javnih i državnih službi s kojima pregovara nisu sindikalne centrale nego sindikati koji su udruženi u neku od sindikalnih centrala.

Na dan neodržanog sastanka, iz izvora bliskog potpredsjedniku Vlade i njenom glavnom pregovaraču Boži Petrovu, pak, izašla je najava ukidanja plaćene polusatne pauze njenog proširenja na jedan neplaćeni sat, iz čega proizlazi da bi dnevno radno vrijeme trajalo devet umjesto osam sati. I gle čuda, to bi izvor blizak Petrovu dogovarao sa sindikatima s kojima razgovara o Sporazumu. To pokazuje kako u Vladi pojma nemaju s kim i o čemu mogu pregovarati.

Bez promjene Zakona o radu, satnica se ne može podizati u kolektivnim ugovorima, a o ZOR-u se razgovara na drugim razinama. Najava izvora bliskog potpredsjedniku Vlade nije neutemeljena, premda je žustro demantirana.

Očito, jer je bila malo preuranjena jer ne treba zaboraviti da je iz postizbornih dogovora bilo jasno da i MOST i Domoljubna koalicija imaju želju rastočiti sve što rastočiti dade na tržištu rada. Naravno, pod uvjetom da se suradna (a ne koalicijska!) vlada unutar sebe uspije dogovoriti.

A koliko jedni drugima vjeruju jasno je i iz podatka da su se vladini pregovarači (u slučaju državnih i javnih službi) dogovorili da uvijek i svi trebaju sudjelovati na sastancima sa sindikatima. Pa, ako nekog člana pregovaračkog tima nema, nema ni sastanka.

Tako je to barem predstavila ministrica Uprave koja je na aprililii preuzela ulogu koju bi trebalo imati ministarstvo rada i mirovinskog sustava, govoreći o tome zašto su pregovori s javnim i državnim službama otkazani. A resorno ministarstvo, oglasilo se tek jer su ih novinari nešto pitali.

IZVOR