Posts Tagged obavijesti

PODUZETNIK i filantrop Nenad Bakić na svom se blogu osvrnuo na najavljene promjene mirovinske reforme. Bakićev post prenosimo uz dozvolu autora.

Premijer Andrej Plenković u srijedu je najavio kako na jesen vlada planira donijeti paket zakona iz mirovinske reforme.

Muškarci i žene rođeni 1962. i mlađi od te dobi u mirovinu će ići sa 65 godina, a oni rođeni 1964. nadalje u mirovinu će sa 67 godina. U prijevodu, do 2027. izjednačit će se muškarci i žene u uvjetima za mirovinu koja će se od 2031. stjecati sa 67 godina.

Umjesto da Plenković i ekipa reformiraju taj drugi stup, promijene regulativu koja se odnosi na strukturu ulaganja i omoguće veću konkurenciju, a time i građanima veći izbor mirovinskih fondova, oni su se odlučili na suprotno – svima koji to žele omogućit će se da svoj novac presele u prvi stup, u solidarni sustav, uz obećanje da će im to u budućnosti donijeti veće mirovine.

Bakić izračunao koliko iznosi rupa u našem mirovinskom sustavu

Najavu oko mirovina komentirali su brojni političari i stručnjaci, a poduzetnik i filantrop Nenad Bakić na svom je blogu izračunao kolika je rupa u mirovinskom sustavu Hrvatske i kako kreće manjak u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO). Uz njegovu dozvolu, objavljujemo izračun i grafove.

Prije izračuna Bakić je istaknuo četiri napomene:

Iz HZMO-a se isplaćuju i dječji doplatci, trenutno oko 1,4 milijarde kuna godišnje.

Sam HZMO ima rashode oko 300 milijuna kuna godišnje – obje te stavke su (naravno) zbrojene u rashode.

Podaci za prethodne godine su iz financijskog izvješća HZMO-a, projekcije proračuna za 2018.-2020. su iz Ministarstva financija.

2014. je djelomično “zakrpana” prebacivanjem imovine osiguranika s beneficiranim stažem.

Prvi grafikon prikazuje rashode HZMO-a, njegove prihode od doprinosa za mirovinsko osiguranje i rupu koju direktno krpa državni proračun, kroz tzv. Izvor financiranja opći prihodi i primici.

Na drugom grafikonu vidi se povećanje rupe iz godine u godinu pa će tako, prema Bakićevoj procjeni, do 2020. narasti na 19,2 milijarde kuna.

Iako se postojeći umirovljenici bore za veće mirovine koje su “pošteno zaradili”, brojke otkrivaju da samo 15,5 posto umirovljenika koji su mirovine dobili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju – tu nisu uračunate braniteljske mirovine – ima puni staž od 40 i više godina.

No sadašnji radnici, po svemu sudeći, odreći će se svojih budućih mirovina kako bi poboljšali standard sadašnjih umirovljenika pa će se sustav međugeneracijske solidarnosti pretvoriti u međugeneracijski sukob.

IZVOR

Oštre kritike jučer su upućene na Vladin prijedlog mirovinske reforme. Oporba je poručila kako planirane izmjene znače najradikalnije odstupanje od ciljeva reforme mirovinskog sustava na kojoj se radi posljednjih 20 godina, te da će građani – budući umirovljenici – biti na gubitku.

IZVOR

NEZAVISNI HRVATSKI SINDIKATI
SAVEZ SAMOSTALNIH SINDIKATA HRVATSKE
MATICA HRVATSKIH SINDIKATA
HRVATSKA UDRUGA RADNIČKIH SINDIKATA 

OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU VLADE
n/r gosp. Andrej Plenković

PREDMET: Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti

Poštovani premijeru,

Obraćamo Vam se u ime svih sindikalnih središnjica apelom da zaustavite postupak donošenja novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, u sadržaju kakav je u formi prijedloga pušten u proceduru.

Naime, Nacrt prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije prihvaćen od sindikalnih središnjica  na Povjerenstvu za socijalnu politiku GSV-a 19. lipnja 2018.godine, niti na sjednici Gospodarsko – socijalnog vijeća održanoj 26. lipnja 2018. godine, i to iz nekoliko ključnih razloga:

1.  Zakonom se neće ostvariti ciljevi zbog kojih je pokrenut postupak izmjene,
2.  o Zakonu nema procjene učinaka propisa,
3.  Zakon ne poštuje ustavna i zakonska načela o zdravstvu kao javnoj službi  koja treba pružati društvenu i zdravstvenu skrb stanovništvu, nego djelatnost zdravstva pretvara u privatnu praksu i poduzetništvo nudeći u njemu turističke i ugostiteljske usluge.

Obrazloženje:

Nacrt prijedlog zakona je bez socijalnog dijaloga stavljen na e-savjetovanje i prema izjavama ministra zdravstva na njegov sadržaj pristiglo je više od 5.300 primjedbi. Nikome nije poznat stav Ministarstva zdravstva (MIZ) na pristigle primjedbe, no unatoč toj činjenici, Zakon je s neznatnim izmjenama pušten u daljnju proceduru.

Sindikati inzistiraju na zakonu koji će uvažiti interese korisnika/osiguranika, dakle onih koji financiraju javno zdravstvo. Podsjećamo kako se javne službe ne organiziraju radi profita nego zbog pružanja usluga građanima koji ih financiraju na načelu solidarnosti i neprenosive su. Sustav koji se predlaže ne jača javno zdravstvo, uključujući primarnu zdravstvenu zaštitu niti je čini dostupnijom. Dapače, sva strana iskustva govore kako svaki privatizirani dio javnog sustava korisnicima postaje nedostupniji, posebice onima u ruralnom području, tako da se bilježe slučajevi „povratka na stari“, ali bolje organizirani cjeloviti javni sustav.

Prijedlog novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvodi veliku novinu na razini primarne zdravstvene zaštite uvođenjem instituta privatne prakse u ordinaciji. Navedenim institutom napušta se sustav koncesija te dodatno privatizira sustav primarne zdravstvene zaštite. Predložena promjena pravda se potrebom dokidanja nejednakog položaja liječnika PZZ-a sukladno važećem uređenju, jer neki rade u sustavu koncesija, dok su drugi ostali izvan tog sustava radeći u sustavu domova zdravlja. Navedena nejednakost očituje se prije svega u visini njihovih plaća, odnosno primanja, a poseban problem predstavlja i nemogućnost ulaska u sustav koncesija, jer iste dodjeljuju župani.

Privatizacija PZZ-a započela je prije 20 godina uvođenjem sustava zakupa, potom je nastavljena 2008. godine uvođenjem sustava koncesija, da bismo prema prijedlogu novog Zakona dobili sustav privatne prakse u ordinaciji. Sindikati svih ovih godina upozoravaju kako privatizacija sustava PZZ-a nije prihvatljiva te kako je procese potrebno vratiti na početak. Naime, pravdajući najnoviji prijedlog potrebom da se uklone postojeće nejednakosti između liječnika PZZ-a, predlagatelj je iste mogao ukloniti jačanjem domova zdravlja i vraćanjem liječnika PZZ-a u sustave domova zdravlja. Ne možemo prihvatiti tezu prema kojoj se sustav PZZ-a jača upravo uvođenjem privatnih ordinacija, jer to nije jačanje sustava s pozicije korisnika, a upravo je ta pozicija trebala biti ishodišna točka svih izmjena. Sve dok postoji sustav solidarnog javnog zdravstva nema mjesta privatizaciji korištenjem javnog novca. Sindikati se ne protive privatnom zdravstvu koje počiva na poduzetništvu, jer smatraju da je ono potrebno i nedvojbeno obogaćuje lepezu zdravstvenih usluga na korist svih onih koji te usluge trebaju  i predstavlja neki oblik konkurencije, nadmetanja, što može djelovati poticajno i na javno zdravstvo, ali ne smije biti zamjena, supstitut javnom zdravstvu. Međutim, taj sustav pruža usluge na tržištu, posluje po zakonima tržišta, a svoj profit najvećim dijelom ostvaruje na slobodnom tržištu. Svaki liječnik ima pravo izaći na tržište i pružati svoje usluge na njemu, a država je dužna kroz sustave domova zdravlja osigurati kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu zaštitu na primarnoj razini. Domove zdravlja treba jačati, a ne ih svoditi na zgradu, što oni već danas većim dijelom jesu, a sutra će to postati u cijelosti. Troškove koji se danas isplaćuju liječnicima koncesionarima temeljem ugovora sa HZZO-om moguće je osigurati i liječnicima koji bi radili u sustavu doma zdravlja, samo za to treba pronaći volju.

Stoga je jasno kako je Prijedlog zakona rezultat  lobiranja udruga pružatelja usluga u zdravstvu i kao takav nam je neprihvatljiv. Međutim, ne mogu pružatelji usluga sebe pozicionirati u sustavu već onaj tko sustav financira postavlja određene uvjete te svatko tko nije zadovoljan i sebe u tome ne vidi, može otići u privatnike – ali to znači snositi rizike otvorenog tržišta, a ne biti privatnik bez rizika, plaćen iz javnih sredstava. S tim u vezi sindikati ponovno postavljaju svoj zahtjev za razdvajanje javnog i privatnog sustava, kako bi se zaustavilo prelijevanje javnih sredstava privatnicima.

Prethodno rečeno, međutim, ne znači da sustav ne treba urediti, dapače, ali uporište mora biti neovisna analitička podloga, socijalni dijalog i široka javna rasprava te na tome temeljeno odlučivanje. Takva podloga mogla bi pokazati potrebu odustajanja od koncesija i vraćanja na dobro organizirane domove zdravlja sa svim javno zdravstvenim sadržajima, ili bolje uređenje sustava koncesija ili nešto treće. Kod dvojbe – koncesija ili  privatne ordinacije – sindikati svakako prednost daju koncesiji zato što ih se dodjeljuje, ali ih se može i oduzeti (zbog određenih razloga). Na taj način javno zdravstvo zadržava makar neke ovlasti nad uređenjem sustava.

Iako ova verzija Prijedloga zakona  reterira od određenih stavova  u pogledu promjena u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, ni ovaj sadržaj Zakona ne ispunjava ciljeve zbog kojih se krenulo u donošenje novog zakona, a koje ministar zdravstva stalno ponavlja. Dapače, nakon e-savjetovanja, bez socijalnog dijaloga, predlagatelj uvodi još neke nove institute kojima provodi zdravstvenu zaštitu, bez obrazloženja.

Naime, od obećane dostupnosti i cjelovitosti zdravstvene zaštite, kvalitetnije primarne zdravstvene zaštite, jačanja preventivnih djelatnosti, bolje sekundarne zdravstvene zaštite, efikasnije hitne medicine i boljih uvjeta za zdravstvene radnike da ih se zadrži u sustavu i dalje nema značajnijih pomaka. Dakle, Zakon ne ispunjava zadane ciljeve. Retorika MIZ-a kako će izmjene za posljedicu imati niz pozitivnih pomaka ničim nisu potkrijepljene jer je ovo još jedan u nizu zakona za koji nije izrađena procjena učinaka propisa. Sindikati su već više puta naglasili kako je teret dokazivanja na predlagatelju, odnosno da MIZ mora dokazati opravdanost svojih prijedloga.

Definicijama utvrđenim Zakonom, djelatnost zdravstva i dalje je djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku i obavlja se kao javna služba, dom zdravlja i dalje je nositelj zdravstvene zaštite na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a primarna zdravstvena zaštita obavljat će se kao privatna praksa u ordinacijama i zdravstveni turizam uvodi se u sve zdravstvene ustanove zajedno s pružanjem ugostiteljskih usluga i /ili usluga u turizmu.

Slijedom toga, u Zakonu i dalje ostaju dvije krajnosti i dvije kontradiktornosti.

Stoga su naše ključne primjedbe da se predloženim Zakonom brišu granice između  javnog i privatnog zdravstva,  da se u pogledu financiranja  izjednačava rad u mreži i izvan mreže, jer se i jedno i drugo može financirati sredstvima iz doprinosa građana i proračuna RH, da se izjednačava društvena  i zdravstvena skrb sa pružanjem usluga  u turizmu kojima je svrha samo ostvarivanje profita.

Točno je da se novim tekstom Zakona odstupa od mogućnosti prenošenja ordinacija, od  rada do 70 godina kao pravila već to sada ostaje  iznimka,  da se DZ obvezuje da do 25% svih djelatnosti PZZ zadrže u DZ, međutim i dalje to ostaje kozmetička promjena jer do 25% djelatnosti podrazumijeva i 1%, što je zapravo i dalje veliki korak u korist privatne prakse.

Prijedlog novog Zakona snažno promiče zdravstveni turizam, prije svega kroz mogućnost da se ovim oblikom turizma bave sve zdravstvene ustanove, a ne kao do sada isključivo specijalne bolnice i lječilišta. Iako sindikati načelno nemaju ništa protiv promicanja zdravstvenog turizma, jer Hrvatska zbog vrhunskih stručnjaka i prirodnih resursa za isti ima snažan potencijal, izražavaju svoju skeptičnost na prijedlog snažnog otvaranja cjelokupnog javnog zdravstvenog sustava ovom obliku turizma. Naime, imajući u vidu ključne probleme sustava, koji se očituju prije svega u nepravovremenoj dostupnosti zdravstvenih usluga zbog dugačkih lista čekanja, a posljednjih godina i nedostatkom liječničkog osoblja zbog njihovog odlaska u inozemstvo, smatramo kako bezrezervno okretanje zdravstvenom turizmu, u ovom trenutku, dolazi kao slamka spasa u vidu željene financijske injekcije. No, time se ponovno naglašava financijski vid, a javni zdravstveni sustav ne bi trebao težiti stjecanju profita, nego svojoj samodostatnosti.

Sindikati podržavaju ideju promicanja zdravstvenog turizma, ali prije svega traže da javni zdravstveni sustav bude dostupan građanima za ostvarivanje potrebne zdravstvene zaštite na svim razinama, a tek onda za zdravstveni turizam onih koji će takve usluge potraživati. Izražavamo bojazan, a temeljem ukupnih iskustava, kako će s vremenom u brojnim zdravstvenim ustanovama javno zdravstvo ustuknuti pred zdravstvenim turizmom, upravo iz financijskih razloga, jer jedan teži profitu, dok će drugi, bez odgovarajućeg upravljanja, i dalje skupljati gubitke. Tražimo da se javni zdravstveni sustav uredi na način da se korisnicima počne osiguravati pravovremena usluga. Medicina danas postaje personalizirana, a hrvatski pacijent nije u mogućnosti doći do liječnika u razumnom vremenu u odnosu na zdravstveno stanje. Sve raspoložive kapacitete i opremu treba staviti na raspolaganje hrvatskim građanima, a tek onaj višak kapaciteta i opreme ponuditi na tržište zdravstvenog turizma.

Zbog toga, a bez odgovarajućih rješenja za sadašnje boljke u zdravstvenom sustavu, ne možemo podržati ideju snažnog promicanja zdravstvenog turizma.

Prihvaćanje ovog Zakona koji je u pojedinim odredbama nedorečen (osobito u postupku pravnog rješavanja prelaska u ordinacije), konfuzan, kontradiktoran, ali i diskriminirajući, za sindikate predstavlja  nered koji će se teško moći urediti. Podlegli smo djelomičnom rješavanju sustava zbog kojeg smo izgubili iz vida interes sustava u cjelini, a posebice korisnika/osiguranika. Činjenica je da će se ovim zakonom u domovima zdravlja obavljati i zdravstvene i nezdravstvene djelatnosti, da će se u bolnicama pružati i zdravstvene i turističke usluge, da će u zavodima za javno zdravstvo biti sve djelatnosti osim promicanja zdravlja, a da će se na svaki zahtjev na koji ministar ne odgovori u roku 30 dana prejudicirati suglasnost.

Nema argumenata za ovakvo kaotično uređenje sustava i izostanak socijalnog dijaloga. Sustavu treba pristupiti analitički i s jasnim pokazateljima i činjenicama, a zajedničkim naporima i radom javnih vlasti i socijalnih partnera sagledati ga u cjelini te donijeti odluku u interesu svih dionika.

Stoga smatramo da ovakav prijedlog zakona treba povući.

S poštovanjem,

v.r. Krešimir Sever, predsjednik NHS-a
v.r. Mladen Novosel, predsjednik SSSH-a
v.r. Vilim Ribić, predsjednik MHS-a
v.r. Miroslav Hrašćanec, predsjednik HURS-a

Muškarci, ali i žene rođene 1962. i mlađi od te dobi, u starosnu će mirovinu sa 65 godina, a oni rođeni 1964. i mlađi sa 67 godina. To drugim riječima znači da će se do 2027. godine izjednačiti muškarci i žene u uvjetima za starosnu mirovinu, a od 2031. starosna će se mirovina stjecati sa 67 godina.

Umirovljenicima koji su trenutačno i u drugom stupu i imali bi male mirovine ponudila bi se mogućnost da imaju ista prava kao oni koji su otišli u mirovinu iz prvog stupa, što uključuje dodatak od 27 posto nakon što sredstva iz drugog stupa prebace u državni proračun. Računa se da bi se tako riješilo pitanje najnižih mirovina. Umirovljenici kojima se to isplati primali bi mirovine i iz prvog i iz drugog stupa.

Predlaže se i povećanje polaznog faktora za izračun starosne mirovine sa 0,15 na 0,34 posto, a stimulirat će se i ostanak umirovljenika na tržištu rada tako da osim korisnika starosne mirovine četiri sata bez oduzimanja dijela mirovine mogu, primjerice, raditi i korisnici prijevremene starosne mirovine. Dio je to cjelovite mirovinske reforme koja bi trebala zaživjeti od početka sljedeće godine, a predlaže je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava

– Predviđa se promjena pet propisa koji bi na dnevnom redu Vlade trebali biti u rujnu. Dotad će se provesti i javna rasprava u kojoj su svi konstruktivni prijedlozi dobro došli – kaže ministar Marko Pavić. Ističe da je reforma nužna unatoč činjenici da mirovinski sustav nije ugrožen. Naime, sve više je starijih, a tome treba dodati i loše demografske trendove, što nepovoljno utječe na financijske i socijalne sustave. U ovom trenutku prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi 2617 kuna i njezin udio u prosječnoj plaći je 41,86 posto, a u EU je to 58 posto. Cilj je reforme dugoročno osigurati mirovinski sustav i primjerenost mirovina.

– Zato se predlaže dulji ostanak u svijetu rada produljenjem radnog vijeka, proširenje kruga umirovljenika koji mogu raditi i primati mirovinu, ubrzavanje izjednačenja uvjeta za starosnu i prijevremenu mirovinu za žene i muškarce i prilagođavanje beneficiranog radnog staža 21. stoljeću – kaže Pavić.

Hrvatskoj ne ide na ruku broj zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika, koji je trenutačno jedan naprama 1,23. U prijelaznom razdoblju, točnije od početka 2019., umjesto dosadašnjeg povećanja dobi za tri mjeseca godišnje za starosnu mirovinu za žene, povećavat će se za četiri mjeseca kako bi do 2027. mogle u mirovinu kao i muškarci, sa 65 godina. Da bi se od 2031. dob povećala i za muškarce i za žene na 67 godina u prijelaznom razdoblju od 2028. podizanje dobi bilo bi šest mjeseci godišnje. Starosne bi se mirovine podigle za 4,08 posto za svaku godinu kasnijeg umirovljenja, odnosno nakon 65. godine života i 35 godina radnog staža.

I za prijevremenu mirovinu predlaže se povećanje potrebnih godina života pa bi tako 2031. godine i muškarci i žene mogli u prijevremenu mirovinu sa 62 godine i 35 godina mirovinskog staža. No, za prijevremenu starosnu mirovinu za svaki mjesec ranijeg umirovljenja vrijedilo bi linearno umanjenje od 0,34 posto umjesto dosadašnjeg rješenja od 0,10 do 0,34 posto. Maksimalno umanjenje za najviše pet godina ranijeg umirovljenja iznosilo bi 20,4 posto, kao i dosad. Za godinu dana produljuje se i dob za starosne mirovine onih koji su se rano uključili u rad, i to sa 60 na 61 godinu i najmanje 41 godinu staža, ali oni ne bi imali pravo na povećanje od 0,15 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Od 2027. dob se povećava na 62 godine.

Predviđa se i proširenje mogućnosti rada umirovljenika bez umanjenja mirovine i to tako da to pravo mogu imati i korisnici starosne mirovine za dugogodišnje osiguranike. To pravo imale bi i vojne osobe, policijski službenici i ovlaštene službene osobe koje imaju starosnu mirovinu i to tako da rade puno radno vrijeme uz 50 posto mirovine ili da rade četiri sata i primaju punu mirovinu te oni koji su otišli u prijevremenu starosnu mirovinu. Trenutačno pravo na rad uz mirovinu u Hrvatskoj koristi oko 10.000 osoba.

Mijenjali bi se i propisi koji reguliraju tzv. beneficirani radni staž. Naime, u ovom trenutku beneficirani staž priznaje se za 95 radnih mjesta, odnosno 11 zanimanja, i ima ga 25.000 osiguranika. Nakon što su stručnjaci napravili studije pokazalo se da nekih radnih mjesta kojima je priznat staž s povećanim trajanjem više nema, a neka su se promijenila zbog promjene tehnologije. Prema novom prijedlogu, postojala bi 52 takva radna mjesta, ali bi se povećao broj zanimanja sa 11 na 13. Naime, elaborati su pokazali da bi to pravo trebali imati kabinski djelatnici u zrakoplovima, točnije stjuardese i stjuardi te njihovi šefovi. I dalje bi radnika s tim pravom bilo oko 25.000.

Ministar Pavić kaže da se istodobno provode mjere poticanja zapošljavanja te da se bilježi rekordno niska nezaposlenost. – U prvom kvartalu ove godine imali smo 71.000 više zaposlenih negoli u istom kvartalu prošle. Ova mirovinska reforma trebala bi osigurati stabilnost sustava i u konačnici povećati primanja umirovljenika – zaključuje ministar Pavić.

Dodatak od 27% ostaje i za II. stup

Uz podizanje godina kao uvjeta za odlazak u mirovinu najveći interes javnosti odnosni se na dodatak od 27 posto na mirovine koji se trenutačno daje za umirovljenike iz prvog stupa. Naime, prema najnovijem prijedlogu Ministarstva rada i mirovinskog sustava taj bi dodatak do daljnjega ostao i za umirovljenike iz drugog stupa, ako to prihvate i ako je to za njih povoljnije.

Drugim riječima, ti bi umirovljenici primali mirovine kao da su bili samo u prvom stupu uvećane za 27 posto. Oni umirovljenici koji se odluče za mirovine po prvom i drugom stupu ne bi imali pravo na tih 27 posto. Inače, ostvarene mirovine iz oba obvezna mirovinska stupa u prosjeku su niže od onih ostvarenih iz prvog stupa i uvećanih za 27 posto jer uplate traju tek od 2002. godine.

Oni koji se odluče za dodatak od 27 posto, svoja bi sredstva iz drugog stupa prebacili u državni proračun, iz kojeg bi dobivali i mirovinu. Prema nekim izračunima, rođeni 1962. godine imali bi u prosjeku 16 posto manje starosne mirovine, premda su plaćali oba stupa, negoli umirovljenici iz prvog stupa sa 27 posto dodatka. U Ministarstvu tvrde da bi sve to imalo i pozitivni fiskalni neto efekt od približno 100 milijardi kuna do 2040. godine, što bi, kažu, smanjilo državni deficit i potaknulo rast, a time i moguće povećanje mirovina.

ANALIZA Hoće li se solidarnost pretvoriti u diskriminaciju: Ispada da je cilj reforme financiranje države i starih penzionera

Jučer je iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava stigla informacija koja je dovela u pitanje sve dosadašnje napore mirovinske reforme te, posljedično, smisao postojanja mirovinskih fondova. Naime, Ministarstvo ne namjerava dodatak od 27%, koji trenutačno dobivaju svi umirovljenici iz 1. mirovinskog stupa, bezuvjetno osigurati i štedišama 2. stupa. Istina, Ministarstvo će omogućiti budućim umirovljenicima rođenima nakon 1962. da prebace svoju privatnu mirovinsku štednju iz 2. stupa u 1. stup te primaju mirovinu uvećanu za dodatak od 27% pokaže li se da im je izračun mirovine u tom slučaju povoljniji. No, to je obmana. Godinama je, naime, jasno da se svim umirovljenicima iz 2. stupa jednostavno treba priznati dodatak od 27% te bi u tom slučaju najvećem broju novih umirovljenika već za koju godinu zbroj mirovine iz 1. i 2. stupa bio viši u odnosu na mirovinu samo iz 1. stupa. Ako prijedlog Ministarstva prođe parlament, otvorit će se nekoliko pitanja:

kako je moguće princip međugeneracijske solidarnosti pretvoriti u princip međugeneracijske diskriminacije – zašto mi trenutačno kao porezni obveznici umirovljenicima plaćamo dodatak od 27%, a nama će taj dodatak biti uskraćen?

Hoće li sav taj silni novac uplaćivan kao “dodatak od 27%” biti vraćen generacijama mlađima od 1962? To bi jedino bilo pošteno, ali Ministarstvo to ne želi, nego arogantno u zamjenu za jednak tretman traži našu cjelokupnu mirovinsku uštedu.

Imamo li osnova za ustavnu tužbu ako nam “27%” koje plaćamo postojećim umirovljenicima neće biti vraćeno? Sigurno.

Uostalom, kakvog su uopće smisla imali mirovinski fondovi ako bezuvjetno mi iz 2. stupa ne dobijemo “dodatak od 27%”? Prvo su nas političari potjerali da štedimo u mirovinskim fondovima koji su pak sukladno državnim pravilima 75% naše uštede na razne načine posuđivali državi, a sada bismo mi, mirovinski štediše koji smo financirali tu novca gladnu državu, trebali toj istoj državi opet predati našu mirovinsku štednju da bismo dobili “dodatak od 27%” koji normalno primaju svi penzioneri u 1. stupu, a koji, gle čuda, mi financiramo?

Ispada da je dugoročni cilj reforme financiranje države i starih penzionera, a ne visina naših budućih mirovina. Jako nepravedno.

Ako će se mirovinski fondovi i dalje bazirati na tome da prosljeđuju naš novac državi, pa da onda mirovinski štediše vraćaju ukamaćeni novac državi kako bi dobili jednakopravni status sa starijim penzionerima, zašto onda fond menadžeri jednostavno nisu državni dužnosnici umjesto što nas se obmanjivalo da imamo privatnu mirovinsku štednju kojom upravljaju privatne kompanije, tj. društva za upravljanje fondovima?

Kakve mi koristi imamo od toga da se naša izdvajanja za 2. mirovinski stup nazivaju našom privatnom mirovinskom štednjom ako su fondovi zapravo agenti interesa države, a ne naših privatnih interesa? (Gojko Drljača)

IZVOR

Mreža brzih željeznica u Europi je spora, skupa i neefikasna, stoji u izvješću koje je ovog tjedna objavio Europski revizorski sud, piše euobserver.

– Prosječna brzina koja je toliko ispod one za koju su vlakovi i pruge projektirani tjera nas da se zapitamo koliko se njima efikasno upravlja, naročito u financijskom smislu – stoji u izvješću Suda. Inače, za potrebe izvješća istražile su se brzine na željezničkim linijama u šest država članica EU, ukupne dužine 5000 kilometara.

Osim rijetko oštrih kritika na postojeće linije u izvješću se iznosi stav kako države članice ne mogu dosegnuti zacrtani cilj Europske unije od 31.000 kilometara brzih željeznica do 2030. godine. Što je posve razumljivo ako se zna da je krajem prošle godine diljem EU bilo oko 9100 kilometara brzih željeznica, s još 1700 km u izgradnji.

 – Utvrdili smo da dugoročni plan EU nema osnove u vjerodostojnim analizama, neće biti ostvaren, te za njega nema strategije razvoja na razini cijele Unije. Zaključke Europskog revizorskog suda podupiru i podaci koji kažu da gradnja linije brze željeznice u prosjeku traje 16 godina pa sve kad bi se i sad započeli svi projekti, sigurno ne bi bili završeni do 2030.

 – Odluke o gradnji brze željeznice vrlo često su bazirane u politici, a ne na cost-benefit analizama – stoji dalje u izvješću.

Kao primjer neefikasnosti tijekom gradnje navedena je brza željeznička linija između Stuttgarta i Münchena duga 267 km – inicijalno predviđeni trošak bio je 1,8 milijardi eura, a na kraju je linija koštala čak 13,3 milijarde eura, uz to da radovi još nisu završeni.

Dodatni izvor frustracije za EU čelnike su i financijska sredstva koja je Unija uložila od 2000. godine u razvoj brzih željeznica – čak 23,7 milijarde eura iz EU fondova, plus gotovo 30 milijardi koje je uložila Europska investicijska banka.

Na kraju valja podsjetiti da Kina u ovom trenutku ima više od 22.000 kilometara brzih željeznica, s planovima da ih do 2030. bude oko 38.000. U Europi najveću mrežu ima Španjolska, s više od 3100 km brzih željeznica.

IZVOR