U mjesecu studenom 2007. godine 192 članice Opće skupštine Ujedinjenih naroda jednoglasno su donijele odluku da se 20. veljače svake godine obilježava kao Svjetski dan socijalne pravde. Socijalna pravda ostvaruje se na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini. Socijalni razvoj treba se temeljiti na nekoliko temeljnih vrijednosti među kojima su svakako socijalna pravda, solidarnost, jednakost i pravičnost među svim zemljama i unutar svake zemlje. Socijalna pravda znači i posebno promicanje prava na rad, dostojanstvenog rada, dostojanstvene plaće i jednakosti u plaćama, jednake dostupnosti, prava i mogućnosti u obrazovanju, zdravstvu i društvenoj skrbi za one u potrebi.
Međunarodna organizacija rada donijela je u lipnju 2008. godine Deklaraciju o socijalnoj pravdi za pravednu globalizaciju. Deklaracija u samo središte gospodarskih i socijalnih politika stavlja punu i produktivnu zaposlenost i dostojanstveni rad. Promiče četiri cilja: promicanje zaposlenosti stvaranjem održivog institucionalnog i gospodarskog okružja, poštivanje temeljnih načela prava na rad, promicanje socijalnog dijaloga i tripartizma te razvoj i jačanje mjera socijalne zaštite.
Stanje u svijetu i u Hrvatskoj ukazuje kako je iz godine u godinu te socijalne pravde sve manje. Rastu, prosto bujaju, razlike između država, između regija, ali i između društvenih slojeva unutar pojedinih država. Mir i stabilnost temeljni su preduvjeti za stvaranje svih ostalih nužnih uvjeta za ostvarenje socijalne pravde. Ratna zbivanja i klimatske promjene pokreću milijune ljudi u migracije. A svi oni teže ka nekoj stabilnosti i sigurnosti i traže ih izvan svojih domicilnih gradova, država, regija i postaju novi, ali značajan faktor u traženju i postizanju socijalne pravde.
Bogatstvo uskog kruga bogatih se povećava (čak i u krizi), a na drugoj strani raste broj i povećava se siromaštvo siromašnih. Puno svjetskih postignuća i naprednih tehnologija, ali i skupih i učinkovitih medicinskih pretraga i lijekova nedostupni su sve većem broju građana širom svijeta. Nepravedna raspodjela svjetskoga bogatstva i nepravedna raspodjela novostvorenih vrijednosti dosežu zabrinjavajuće razmjere.
Republika Hrvatska po svojem je ustavnom opredjeljenju socijalna država. No, zbilja to sve više opovrgava. Posljednji podaci pokazuju kako je u Hrvatskoj 293.236 nezaposlenih, 1.307.030 zaposlenih, kako 25.644 radnika radi bez plaće, a osamdesetak tisuća radi ih za minimalnu plaću. U riziku od siromaštva je 19,4% građana, 35,7% teško spaja kraj s krajem, a čak 80% građana osjeća se siromašno.
Krajem prosinca 2015. godine u Hrvatskoj je bilo blokirano i pod ovrhom 321 580 građana sa dugom većim od 36,52 milijarde kuna. I što vrijedi podatak o visokim iznosima depozita građana u bankama u Hrvatskoj kad na 20% najbogatijih štediša otpada čak 94% štednje.
Zemlja je utonula u beznađe i besperspektivnost. Mladi, posebice visokoobrazovani, ne vide svoju budućnost u Hrvatskoj i napuštaju je, odlaze u inozemstvo ne samo raditi, nego i zasnovati obitelj jer, u nezaposlenosti i bez nade da će u dogledno vrijeme pronaći posao, ne usude se ni zasnovati obitelj. U takvim gospodarskim i socijalnim uvjetima za mnoge je i rad na crno kakav – takav izlaz. A rad na crno sasvim sigurno ne doprinosi socijalnoj pravdi, dapače, produbljuje socijalne razlike i nepravde. Većina umirovljenika jedva sklapa kraj s krajem, a ni oni koji rade i primaju prosječnu plaću nisu u puno boljoj situaciji. Danas prosječnoj obitelji u Hrvatskoj nedostaje čak ¼ potrebnih prihoda za pokriće redovitih mjesečnih rashoda. Bolest u obitelji, smrt, ali i vjenčanje pa i rođenje djeteta, troškovi nabave novih ili popravak starih kućanskih aparata, popravci u kućanstvu…, sve su to izdaci za koje većina građana nema izvora sredstava u redovitim prihodima. Većina je građana prisiljena na odricanje pa čak mijenja i prehrambene navike kako bi mogla namaknuti nedostatna sredstva za puko preživljavanje. Istovremeno jedna manjina ima sve i dostupno joj je sve. To sigurno nije socijalna pravda.
A usporedno sa svim tim što hrvatske građane prati i obilježava i u 2016. godini, političke elite, vlast i oporba, umjesto da se “prostru” pred građane i “ginu” u traženju rješenja koja će značiti poboljšanje života, životnih uvjeta i mogućnosti za sve, koja će donijeti više socijalne pravde u ovo nepravdama bremenito i istrošeno društvo, međusobno se razračunavaju na svjetonazorskim i povijesnim temama. Umjesto da kao odgovorni političari doprinose boljitku, stabilnosti i povezivanju u društvu, oni svojim sučeljavanjima i netrpeljivošću doprinose sve dubljim i težim društvenim podjelama.
Još se bave 1941. godinom i razdobljem do 1945. godine pa onda 1945. godinom i razdobljem poslije II. svjetskog rata i tako redom. A kad će doći na red 2016. godina? Jedine najave koje se uspijevaju probiti između tih njihovih ideoloških sukoba i sučeljavanja su najave nekih bolnih i sličnih rezova. A takvi rezovi samo će produbiti socijalne nepravde i krizu.
Sasvim je sigurno, ako se Dana socijalne pravde i prisjete, bit će to prigodnjačka, socijalno poželjna politička obraćanja. S pravom se pitamo koliko svima njima uopće znači socijalna pravda? Ako znači barem malo, neka prestanu s jalovim svjetonazorskim i ideološkim razračunavanjima i neka bar tu jalovo utrošenu energiju korisno usmjere u stvaranje preduvjeta za bolji život hrvatskih građana 2016. i narednih godina, za ispravljanje dubokih socijalnih nepravdi u koje je utonulo hrvatsko društvo i za istinsku osobnu posvećenost za stvaranje socijalno pravednoga hrvatskoga društva. Koliko god se trudili, prošlost ne mogu izmijeniti, ali mogu sadašnjost i budućnost. I ne treba posebna mudrost da se to razumije. Pravo je pitanje zašto su onda leđima okrenuti sadašnjosti i budućnosti, a licem prošlosti? A da se konačno licem okrenu prema građanima, njihovim potrebama i očekivanjima pa i ostvarenju svojih predizbornih najava u kojima su i jedni i drugi građanima obećavali bolju budućnost, a ne povratak u tešku i sukobima i podjelama opterećenu prošlost. A socijalna pravda? Ostaje li samo kao potisnuta fraza i društveno poželjan izričaj utamničen iza debelih zidova svjetonazorskih i ideoloških podjela i podjela na pripadnike tame i svjetla koje nam nameću i u koje nas neumorno gura dio političkih elita i pojedinaca raznih spektara vlasti i oporbe? A vrijeme nam nepovratno curi poput pijeska između prstiju.
S poštovanjem
Nezavisni hrvatski sindikati
Krešimir Sever, predsjednik
