Nakon višetjednih pregovora pregovaračkih odbora sindikata i poslodavaca usuglašen je konačni tekst 5.Aneksa KU za HŽ Infrastrukturu d.o.o. Svjesni situacije i potrebe za reguliranjem određenih prava iz KU, sindikati su pristali na promjene određenih odredaba KU jer su nastojali ostvariti prvenstveno zaštitu radnika koja se temelji u očuvanju njihovog radno-pravnog statusa .

Dajemo prikaz najznačajnijih izmjena.

1. Značajna je svakako odredba:
   Ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga Poslodavac se obvezuje da će za vrijeme trajanja ovog Aneksa eventualno smanjivati broj radnika isključivo sporazumnim raskidom radnog odnosa uz isplatu poticajne otpremnine.
2. Mijenjaju se odredbe koje reguliraju broj dana GO:
   U članku 49. KU dodaje se novi stavak koji glasi: ”Za vrijeme trajanja ovog aneksa ukupan broj dana godišnjeg odmora svakog radnika smanjuje se za 2 (dva) dana.”
3. Mijenjaju se odredbe o naknadi troškova za dolazak i odlazak s posla, ali u konačnici i nadalje je to troška koji u cijelosti snosi poslodavac , do konačnog rješavanja ugovornog odnosa između uprava našeg društva i HŽ Putničkog prijevoza.
   Članak 183. KU mijenja se i glasi: ”Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i/ili međumjesnim javnim prijevozom.
   Ako su mjesto prebivališta, odnosno uobičajenog boravišta i mjesto rada radnika povezani željeznicom, Poslodavac će radniku na njegov zahtjev osigurati prijevoz vlakom na posao i s posla do razine 2. vagonskog razreda brzog vlaka (karta P-2d). Poslodavac će osigurati kartu P-1a radniku koji na to ima pravo temeljem ovog Ugovora.
   Radnik kojemu Poslodavac osigura prijevoznu kartu (P-2d ili P-1a od mjesta stanovanja odnosno mjesta uobičajenog boravišta do mjesta rada) nema pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla.
   Ako nije organiziran mjesni javni prijevoz koji omogućava radniku redovit dolazak na posao i odlazak s posla, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene mjesečne karte prema sjedištu Poslodavca.
   Ukoliko nema mogućnosti kupnje godišnje, već samo mjesečne karte, radnik koji stanuje više od 2 (dva) km od mjesta rada, ima pravo na mjesečnu kartu ako mu je to povoljnije ili pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza u visini cijene mjesečne karte prema sjedištu Poslodavca.
   Radnik koji ima manje od 2 (dva) km od mjesta stanovanja do mjesta rada ili do stanice međumjesnog prijevoza, nema pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza.
   Radnik iz stavka 2.ovog članka, a koji ima više od 2 (dva) km od mjesta stanovanja do mjesta rada ili do stanice međumjesnog prijevoza uz prijevoznu kartu P-2d ili P-1a ima pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza, ali ne više od cijene mjesečne karte u sjedištu Poslodavca.
   U slučaju udaljenosti mjesta stanovanja od mjesta rada većoj od 100 km, naknada troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom, utvrđuje se posebnom odlukom Poslodavca.
   U mjestu u kojem je javni prijevoz organiziran na način da se mjesečnom kartom pokrivaju mjesni i međumjesni javni prijevoz (tzv. prijevozne zone), radnik koji koristi takvu vrstu prijevoza ne ostvaruje pravo iz stavka 2. ovoga članka.
   Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza.
   Ako postoji više mogućnosti korištenja javnog prijevoza, o povoljnosti odlučuje Poslodavac uzimajući u obzir vremenski najprihvatljiviji prijevoz za radnika, uvažavajući racionalnost troškova.
   Smatra se da radnik nema mogućnosti za prijevoz vlakom na posao i s posla odnosno nema odgovarajuće veze vlakom u sljedećim slučajevima:
   – ako u određenim danima ili satima početka rada radnik nema odgovarajuće veze, jer vlakovi po voznom redu ne voze (npr. subotom, nedjeljom ili po noći itd.)
   – ako bi morao čekati od dolaska vlaka u kolodvor rada do početka rada i poslije završenog rada na prvi vlak ukupno 1 sat i 45 minuta, ne uzimajući u obzir vrijeme putovanja. U ovo vrijeme ubraja se i vrijeme čekanja u međukolodvorima za presjedanje, ako je vrijeme za redovite veze s vlakom duže od 10 minuta
   – ako iz mjesta prebivališta odnosno uobičajenog boravišta do mjesta rada nema veze s vlakom, a udaljenost do prvog željezničkog kolodvora ili stajališta je veća nego do mjesta rada.
   Ako nije organiziran međumjesni javni prijevoz koji omogućava radniku redovit dolazak na posao i odlazak s posla, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene karte međumjesnog javnog prijevoza za istu udaljenost na tom području.
   Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza samo u slučaju ako je u tijeku mjeseca radio najmanje 5 (pet) dana.
   Pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla ima pod jednakim uvjetima iz ovoga članka i onaj radnik koji ne koristi javni prijevoz, nego osobni automobil i sl.
   Iznos naknade prijevoza po svim osnovama iz prethodnih stavaka ovog članka ne može biti veći od dvostrukog iznosa cijene mjesečne radničke pokazne karte za gradski prijevoz u sjedištu Poslodavca neovisno o osnovama po kojima se naknada prijevoza ostvaruje, osim u slučaju iz stavka 2. ovog članka.
   Za pojedinog korisnika P-2d karte maksimalni iznos će se automatski povećavati za povećanje cijene prijevozne karte P-2d i to za razliku cijene u odnosu na cijenu važeću na dan potpisivanja ovog Ugovora i nove cijene P-2d prijevozne karte.
   Pravo na troškove prijevoza nema onaj radnik koji ostvaruje pravo na besplatan prijevoz.
   Kao dokaz cijene prijevozne karte koristi se račun, ovjerena potvrda prijevoznika o cijeni prijevozne karte ili ovjereni cjenik prijevoznika za dotičnu relaciju prijevoza te se temeljem te potvrde radniku isplaćuje naknada za prijevoz.
   Naknada iz stavka 1. ovog članka isplaćuje se mjesečno do 15. u mjesecu za tekući mjesec uz uvjet da se potvrda dostavi najkasnije do 5. u mjesecu. Potvrdu o cijeni prijevozne karte ili ovjereni cjenik prijevoznika nije potrebno ponovo dostavljati ako nije došlo do promjene cijene prijevozne karte.
   Zlouporaba prava na naknadu za prijevoz na posao i s posla predstavlja težu povredu radne obveze i osnova je za izvanredni otkaz ugovora o radu.”
   U slučaju povećanja troškova primjenom ovog članka u odnosu na sadašnje troškove ugovorne strane suglasno utvrđuju da će otvoriti pregovore isključivo o ovom članku.
4. Mijenja se odredba o visini dnevnica:
   Članak 177. mijenja se i glasi: ”Iznos dnevnice za službeno putovanje je 120,00 (sto dvadeset) kuna.
   Troškovi noćenja na službenom putovanju u tuzemstvu priznaju se do visine stvarnih izdataka hotela kategorije do 4 (četiri) zvjezdice, osim u slučajevima kada je radniku organiziran smještaj u kojem slučaju se radniku priznaju stvarni troškovi smještaja.
   Zlouporaba prava na naknadu iz ovog članka predstavlja težu povredu radne obveze i razlog je za izvanredni otkaz ugovora o radu.”
5. U 2014. godini nema regresa i božićnice.
6. Izmijenjena je odredba koja se odnosi na preraspodjelu:
   Članak 42. KU mijenja se i glasi: ”Preraspodjela radnog vremena je dvomjesečna.
   Poslodavac može najviše do 10 (deset) sati rada ili do 10 (deset) dopisanih sati do mjesečnog fonda sati evidentirati u sljedećem mjesecu. U slučaju da i na kraju sljedećeg mjeseca radnik kojemu su sati preneseni iz prethodnog mjeseca ima više sati od predviđenog mjesečnog fonda sati, ti sati će mu biti plaćeni kao prekovremeni rad.
   Pripadajuća uvećanja plaće (dodatci, osim dodatka za prekovremeni rad) za sate iz stavka 2. ovoga članka obračunat će se i platiti za mjesec u kojemu su i ostvareni.
   Razdoblja dvomjesečne preraspodjele radnog vremena su sljedeća: siječanj-veljača, ožujak-travanj, svibanj-lipanj, srpanj-kolovoz, rujan-listopad i studeni-prosinac.
   Ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, ono ne smije biti dulje od 48 (četrdeset osam) sati tjedno.
   Preraspodjelom utvrđeno ukupno godišnje radno vrijeme ne može prijeći godišnji fond radnih sati na bazi 40 (četrdeset) satnog radnog tjedna.
   Radniku ni u kojem slučaju ne može biti plaćeno manje od mjesečnog fonda sati.”
7. Nema stimulacije.
8. Nema povećanja plaća u 2014. godini, osim uvećanja po osnovama radnog staža:
   Članak 223. KU mijenja se i glasi:
   „Strane ovog Ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu do 6% (šest posto), te da se o povećanju cijena sata rada pregovara svake godine za sljedeću godinu, s tim da je minimalna korekcija jednaka povećanju godišnjeg indeksa potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj, prema objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku za svaku kalendarsku godinu za vrijeme važenja ovog Ugovora.
   Točan postotak povećanja cijene sata rada utvrdit će stranke ovog Ugovora putem posebnog Aneksa o povećanju cijene sata rada.
   Stranke su dužne svake godine od dana 01. prosinca tekuće godine započeti pregovore o povećanju cijena sata rada za iduću godinu.
   Pregovori će započeti pozivom upućenim od strane Poslodavca.
   Strane ovog Kolektivnog ugovora dužne su pregovore o povećanju cijene sata rada za iduću godinu okončati najkasnije do 31. prosinca tekuće godine.
   U slučaju da se do datuma navedenog u prethodnom stavku ne postigne sporazum o povećanju cijene sata rada, stranke su suglasne da se nastala situacija smatra sporom koji može dovesti do štrajka ili druge industrijske akcije te su ovlaštene postupati u skladu sa odredbama Zakona o radu koje reguliraju štrajk i rješavanje kolektivnih radnih sporova.
   Usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra se izmjenom ovog Ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini.
   Izuzetno, zbog financijskih teškoća u kojima se Društvo nalazi, stranke su suglasne da se cijene sata rada u društvu HŽ Infrastruktura d.o.o. neće mijenjati do kraja 2014. godine, osim uvećanja po osnovama navršenog radnog staža.“