Poštovani,
nastavno na dostavljeni Nacrt konačnog prijedloga Zakona o osiguranju radničkih tražbina Nezavisni hrvatski sindikati nemaju primjedbi na isti, ali u nastavku iznosimo prijedlog za njegovom dopunom.
Članak 8.
Odredbom članka 8. stavka 1. utvrđena su radnikova zaštićena primanja u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem. Tako je točkom 5. stavka 1. članka 8. kao zaštićeno primanje utvrđena pravomoćno dosuđena naknada štete zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti, u visini do jedna trećine pravomoćno dosuđene naknade štete.
Međutim, osim naknade štete koja radniku može nastati kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, postoje i drugi oblici štete za koje poslodavac odgovara radniku prema općim propisima obveznoga prava, a koji se odnose na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti radnika s osnove povrede dostojanstva radnika, šikanoznog postupanja poslodavca prema radniku, diskriminacije radnika od strane poslodavca i drugo.
Ograničenje prava radnika na isplatu dijela dosuđene naknade štete prema odredbama predmetnoga zakona, a koje se odnose samo na naknade šteta nastalih kao posljedicu ozljede na radu ili profesionalne bolesti, diskriminiraju ostale radnike kojima je sud pravomoćnom sudskom presudom dosudio pravičnu novčanu naknadu kao posljedice povrede prava osobnosti radnika, a koja je temeljena na gore navedenim drugim osnovama, osim onih koje predlagatelj ovim zakonom predlaže. Ne postoji bilo kakvo pravno utemeljenje niti logičan razlog da bi Agencija isplaćivala naknadu štete dosuđene samo temeljem osnove ozljede na radu ili profesionalne bolesti, a to bi pravo uskratila drugim radnicima kojima je također sud, pravomoćnom sudskom presudom dosudio naknadu štete po drugim osnovama, budući se svi ti oblici naknade štete, neovisno o tome jesu li posljedica ozljede na radu, profesionalne bolesti, povrede dostojanstva, šikanoznog postupanja poslodavca, diskriminacije, povrede časti i ugleda radnika, podvode pod pojam povrede prava osobnosti.
Nadalje, iz stipulacije prijedloga predmetne alineje razvidno je kako bi pravo na isplatu dijela naknade štete radniku od strane Agencije bilo priznato samo na temelju pravomoćne sudske presude. Ostaje nejasnim zašto se istim prijedlogom predmetno pravo ne bi priznalo i onim radnicima koji su s poslodavcem zaključili sudsku nagodbu, obzirom da i sam zakonodavac, kroz Zakon o parničnom postupku, ali i drugim zakonima, potiče parnične strane na mirno rješenje spora.
Apsurdnost izbacivanja sudske nagodbe, kao osnove za isplatu dijela naknade štete od strane Agencije u slučaju stečaja poslodavca možemo obrazložiti jednim primjerom.
Dakle, radnik kao tužitelj podnese tužbu protiv poslodavca kao tuženika zbog naknade štete. Poslodavac posluje na rubu likvidnosti, a to znači da postoji vjerojatnost otvaranja stečajnog postupka. U takvom slučaju, tužitelj bi morao odbiti sklopiti sudsku nagodbu, unatoč činjenici što je poslodavac, kao tuženik, spreman takvu nagodbu zaključiti, a to iz razloga što se otvaranjem stečajnoga postupka nad tuženikom radnik ne bi mogao naplatiti od strane Agencije, jer njegova naknada štete nije dosuđena pravomoćnom sudskom presudom već je temeljena na sudskoj nagodbi parničnih stranaka. Kako je sud ex offo dužan poticati parnične strane da spor riješe sklapanjem nagodbe, to bi značilo da poticanje suda da se spor riješi nagodbom u konačnici može ići na štetu radnika jer mu Agencija ne bi priznala pravo na isplatu naknade štete temeljem sklopljene sudske nagodbe.
Temeljem navedenog predlažemo da odredba točke 5. stavka 1. članka 8. ovog Zakona glasi:
5) pravomoćno dosuđene naknade štete ili zaključene sudske nagodbe zbog pretrpljene ozljede na radu, profesionalne bolesti i u drugim slučajevima naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti radnika, u visini do jedne trećine pravomoćno dosuđene naknade štete ili zaključene sudske nagodbe.
Članak 26.
Nastavno na gore izneseni prijedlog dopune članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona, potrebno je izvršiti i odgovarajuću dopunu odredbe stavka 3. članka 26. Zakona
Članak 28.
Ukazujemo kako stavkom 2. propisani rok od 30 dana u praksi predstavlja prekluzivni rok, što znači da se u praksi znalo događati da radnici podnesu zahtjev za ostvarenje prava prije isteka roka od 8 dana (koji je propisan u čl. 28. st. 3. točka 1 i 2. ), Agencija takav zahtjev ne uzme u obzir, a radnik misleći da je ispunio svoje obvezu pravovremeno, ne podnese novi zahtjev sukladno rokovima propisanim u čl. 28. st. 3. točka 1 i 2. U tom slučaju događa se da zahtjev radnika bude odbačen zbog nepravovremenosti i tada su radnici u nemogućnosti podnijeti svoj zahtjev pravovremeno jer nisu znali da će im Agencija prethodni odbaciti. Moramo biti svjesni da radnici uglavnom nisu pravni stručnjaci i teško im se snaći u nepreglednoj odredbi i protumačiti je u pravom smislu, odnosno da zahtjev moraju podnijeti tek od isteka osmog dana od dana objave.
Stoga predlažemo da Agencija uzme u razmatranje zahtjev radnika koji je podnesen nakon isteka roka od 30 dana koji je propisan u čl. 29. st.2. ukoliko je radniku prethodno odbačen zahtjev zbog nepravovremenog podnošenja zahtjeva, odnosno ukoliko ga je prethodno podnio prije isteka roka od 8 dana propisanog u čl. 29. st.3. točka 1 i 2.
Također predlažemo da se stavkom 2. članka 28. propiše kako se postupak za ostvarenje prava u slučaju stečaja poslodavca može pokrenuti kako na zahtjev radnika, tako i na zahtjev stečajnog upravitelja, iz razloga što radnici ne znaju koja su im prava, niti na koji ih način mogu ostvariti. Stečajni upravitelj je osoba koja je pobliže upoznata s cijelim stečajnim postupkom te smatramo kako bi i on trebao imati navedeno pravo.
Prekršajne odredbe
Predlažemo da se prekršajnim odredbama propiše sankcija za poslodavca ukoliko ne postupi u skladu s odredbom članka 33. stavkom 1. i 7., odnosno ne podnese zahtjev za prisilnu naplatu ili ne dostavi odgovarajuću dokumentaciju uz taj zahtjev kako bi radnik ostvario prava u slučaju blokade poslodavca.
Predsjednik
Krešimir Sever
