PRVI dan u svibnju je prepoznat kao Me\u0111unarodni praznik rada. Dan se obilje\u017eava u gotovo cijelom svijetu da bi se odala po\u010dast svim radnicima koji su se tijekom 19. i 20. stolje\u0107a borili za bolji polo\u017eaj sebe i svojih kolega.<\/p>\n\n\n\n
Dana\u0161nji radnik navikao je na prava koja su prije bila suluda ideja. Osmosatni radni dan, pet radnih dana u tjednu, pravo na sindikat, godi\u0161nji odmor, penzija i zabrana rada maloljetnicima – svako od ovih prava trebalo je izboriti, \u010desto i nasilnim \u0161trajkovima. \u0160trajk koji je izazvao najvi\u0161e problema onima koji su bili protiv promjena dogodio se 1886. godine u Chicagu, kada je oko 40.000 ljudi mar\u0161iralo ulicama za bolje radne uvjete.<\/p>\n\n\n\n
Europski radnici tako\u0111er su popratili zbivanja u SAD-u i krenuli u borbu za bolje uvjete. To ne zna\u010di da nije bilo \u0161trajkova prije 1880-ih, no nakon doga\u0111aja u Chicagu radni\u010dke udruge postaju sve masovnije i organiziranije. Bila je to velika prekretnica u borbi za radni\u010dka prava te po\u010detak promjena koje \u0107e rezultirati boljim radnim uvjetima.<\/p>\n\n\n\n
Pojam radnik prvi put se spominje u dr\u017eavama zapadne Europe i SAD-a na prijelazu iz 18. u 19. stolje\u0107e. Pri\u010damo o vremenu industrijske revolucije – nastaju prve tvornice, grade se prve \u017eeljeznice i nastaju vi\u0161kovi robe koji se trebaju negdje prodati radi profita. Svijet prije industrijske revolucije bio je fokusiran na zemlju i hranu. Taj feudalni sustav nestao je tijekom 19. stolje\u0107a i zamijenjen je onim kapitalisti\u010dkim.<\/p>\n\n\n\n
Tada se javljaju prvi radnici. Oni koji su prije radili na zemlji pored nekog dvorca daleko od velikog grada sele se u gradove. Stari feudalni plemi\u0107i koji su shvatili kakve se promjene doga\u0111aju koriste svoje bogatstvo da bi izgradili prve tvornice i po\u010dinju se baviti prodajom svojih proizvoda da bi ostvarili profit. Za to im je potrebna ljudska snaga, no ne moraju se brinuti jer postoji toliko ljudi koji se sele u gradove u potrazi za poslom da, koliko god lo\u0161e uvjete dali, ve\u0107ina ne\u0107e imati izbora nego pristati.<\/p>\n\n\n\n
U takvim okolnostima se zapo\u0161ljavaju prvi radnici. Pla\u0107e su vrlo niske, a radni\u010dke obitelji \u010desto vode i djecu da rade kako bi se zaradilo dovoljno za hranu. Bogati vlasnici u tome ne vide problem: za njih je normalno da se neki ljudi rode u bogatstvu i nastave biznis svoje obitelji, a oni manje sretni \u0107e raditi u rudnicima, gdje se svako malo dogodi nesre\u0107a i netko pogine.<\/p>\n\n\n\n
A \u0161to je s dr\u017eavom? Danas postoje socijalna pomo\u0107 i niz poslova u kojima nije potrebna fizi\u010dka snaga. Trebamo se podsjetiti da je dr\u017eava 19. stolje\u0107a bila posve druk\u010dija nego dana\u0161nja.<\/p>\n\n\n\n
Kako nije postojala inicijativa odozgo da se popravi stanje radnika, oni su po\u010deli protestirati i \u0161trajkati. Prvi \u0161trajkovi bili su lokalni: \u010desto bi prosvjedovali radnici jednog rudnika ili jedne tvornice, a takvi bi se protesti rje\u0161avali otpu\u0161tanjem postoje\u0107ih radnika i zapo\u0161ljavanjem drugih. Me\u0111utim, kako je radni\u010dka klasa postajala sve masovnija, tako su prosvjedi postajali ve\u0107i i nezanemarivi.<\/p>\n\n\n\n
Radnici u SAD-u tijekom 19. stolje\u0107a nisu postigli puno pomaka po pitanju svojih prava. Velike imigracije koje su se doga\u0111ale uglavnom iz Europe zna\u010dile su ogroman broj novih radnika. Ako radnik nije bio zadovoljan, dobio bi otkaz jer je bilo puno drugih koji su tra\u017eili posao. SAD je tada ulagao ogromne koli\u010dine novca u daljnju industrijalizaciju i popeo se na svjetski vrh u nekim sektorima.<\/p>\n\n\n\n
Me\u0111utim, ogroman broj radnika zna\u010dio je i ve\u0107e proteste. Glavna boljka ameri\u010dkog radnika u drugoj polovici 19. stolje\u0107a bio je dug radni dan. Ve\u0107ina radnika je smatrala da je osam sati rada dnevno gornja granica. Svoju ideju preto\u010dili su u parolu “Osam sati za rad, osam sati za odmor, osam sati za ono \u0161to \u017eelimo!”<\/p>\n\n\n\n
1. svibnja 1886. preko 40.000 radnika mar\u0161iralo je Chicagom zahtijevaju\u0107i osmosatno radno vrijeme. Isti dan uklju\u010dili su se radnici u ostalim gradovima SAD-a, a procjenjuje se da je prosvjedovalo preko 300.000 radnika u cijeloj dr\u017eavi. Prvi dan \u0161trajka nije ni\u0161ta postigao pa su se radnici okupljali i u narednim danima. 4. svibnja u ve\u010dernjim satima na trgu Haymarket jedan od vo\u0111a radnika odr\u017eao je govor pred demonstratorima, koji je bio prekinut dolaskom ogromnog broja policajaca.<\/p>\n\n\n\n
Tra\u017eili su da se skup raspusti i da \u0161trajka\u0161i odu ku\u0107ama, no u tom trenutku netko je bacio bombu na policiju. Jedan policajac umro je na licu mjesta, a jo\u0161 nekoliko ih je ozlije\u0111eno. Par sekundi kasnije po\u010dinje paljba izme\u0111u policije i \u0161trajka\u0161a. Preko 70 ljudi je ozlije\u0111eno, a petero je izgubilo \u017eivot te ve\u010deri. Policija je zatvorila vo\u0111e demonstracija, a sedmero ih je osu\u0111eno na smrt i ubijeno.<\/p>\n\n\n\n
U isto vrijeme radni\u010dki pokreti u Europi prerast \u0107e u Drugu internacionalu. Na prvoj konferenciji u Parizu 1889. godine odlu\u010deno je da \u0107e se 1. svibnja obilje\u017eavati Praznik rada – u spomen na doga\u0111aje u Chicagu par godina ranije. Danas je to neradan dan u ve\u0107ini svijeta, premda \u0107e ga vlade razli\u010ditih zemalja prihvatiti tek nakon Drugog svjetskog rata.<\/p>\n\n\n\n
U SAD-u radni\u010dka prava nisu postignuta doga\u0111ajima iz 1886. godine te se borba nastavila u obliku novih prosvjeda i \u0161trajkova. Tek u 30-im godinama 20. stolje\u0107a SAD je na federativnoj razini uveo osmosatno radno vrijeme i bolja prava za radnike. Praznik rada u SAD-u i Kanadi se ne slavi 1.5., ve\u0107 prvog ponedjeljka u rujnu pod nazivom Labour Day.<\/p>\n\n\n\n
U Hrvatskoj se 1. svibnja slavi kao dr\u017eavni praznik od 1945. godine, \u0161to je zadr\u017eano sve do danas. U Sloveniji i Srbiji neradni su 1. i 2. svibnja.<\/p>\n\n\n\n