Hrvatska je ekonomija, unato\u010d optimisti\u010dnim kretanjima u ovoj godini, i dalje uvjerljivo najslabija u EU. Hrvatski BDP godinama stagnira na oko 10.000 eura po stanovniku. Iako \u0107e se BDP glavnoga grada od 14.000 eura po stanovniku iz pogleda ekonomski uni\u0161tenog istoka Hrvatske \u010diniti nevjerojatno visokim, Zagreb je zapravo ekonomski najmanje razvijena metropola EU. Zajedno sa Sofijom na za\u010delju je me\u0111u glavnim europskim gradovima mjereno razinom ekonomskih aktivnosti i stvaranja nove vrijednosti.<\/p>\n
Kako je mogu\u0107e da uz prirodne potencijale i geografski polo\u017eaj bogata Hrvatska danas toliko zaostaje za drugim zemljama srednje i isto\u010dne Europe. Gledaju\u0107i stotinjak godina u pro\u0161lost, u vrijeme prodiranja industrijske revolucije u sjeverne dijelove dana\u0161nje Hrvatske odnosno ju\u017ene dijelove austro-ugarske carevine \u2013 jedne od ekonomski najrazvijenijih zemalja tada\u0161njeg svijeta, \u010du\u0111enje bi moglo biti jo\u0161 ve\u0107e.<\/p>\n
Nije rat kriv za zaostajanje<\/strong><\/p>\n U tom su vremenu, dakle na prijelazu stolje\u0107a, sredi\u0161nja Hrvatska i Slavonija bile zahva\u0107ene ubrzanom industrijalizacijom, a gradovi su postajali va\u017eni industrijski centri. Slavonski veleposjedi pretvarali su se u poljoprivredno-prera\u0111iva\u010dke konglomerate, a primjena najnovijih industrijskih tehnologija i znanja u preradi prirodnih sirovina omogu\u0107ila je poduze\u0107ima poput SH Gutmanna (dana\u0161nje Beli\u0161\u0107e) da se uspje\u0161no pozicioniraju na europskom tr\u017ei\u0161tu. Po\u010detkom pro\u0161log stolje\u0107a Slavonija i sredi\u0161nja Hrvatska (Dalmacija je u to vrijeme bila na razini razvijenosti BiH i Srbije) ostvarivale su samo upola manji BDP po stanovniku od Austrije. Stotinjak godina poslije razlike u razvijenosti postale su znatno ve\u0107e: Austrija danas ima \u010detiri puta ve\u0107i nacionalni dohodak po glavi ostanovnika od Hrvatske. Kako je, dakle, mogu\u0107e da jedna zemlja s \u2018prirodnim bogatstvom\u2019 i solidnom industrijskom tradicijom, u blizini najve\u0107ih i najbogatijih europskih tr\u017ei\u0161ta, toliko zaostaje u ekonomskom i socijalnom razvoju za neposrednim europskim susjedstvom? Neu\u010dinkoviti dr\u017eavni sektor<\/strong><\/p>\n Ve\u0107ina europskih tranzicijskih zemalja tako je po\u010detkom 1990-tih provela sveobuhvatnu politi\u010dku i ekononmsku tranziciju prema tr\u017ei\u0161noj demokraciji te stvorila ekonomske sustave u kojima su privatna poduze\u0107a glavni pokreta\u010di ekonomskog razvoja. Hrvatska nije \u2013 i nakon \u010detvrt stolje\u0107a tranzicije dominiraju neu\u010dinkoviti dr\u017eavni i paradr\u017eavni sektor u stvaranju nove vrijednosti. Veliki su europski industrijski gradovi, manje ili vi\u0161e uspje\u0161no, proveli postindustrijsku tranziciju iz masovne industrijske proizvodnje prema industriji 4.0 (temeljenoj na novim tehnologijama), kreativnim djelatnostima i novim uslugama. Ni najve\u0107i hrvatski gradovi nisu proveli kreativnu tranziciju \u2013 nestanak brojnih radnih mjesta u velikim fordovskim industrijskim pogonima nisu uspjeli nadomjestiti vrijednim radnim mjestima \u2018nove ekonomije\u2019, ve\u0107 su se \u0161irom otvorili samo nekretninskom i trgovinskom sektoru, koji uz financijske usluge ni pribli\u017eno nisu mogli amortizirati tranzicijske gubitke.<\/p>\n Klasi\u010dna industrijska proizvodnja, kakvu poznajemo iz druge polovine 20. stolje\u0107a, jednostavno nije mogla opstati u globalnom okru\u017eju, a struktura nove industrije nije stvorena. Ve\u0107ina europskih zemalja provela je duboke promjene u socijalnom sektoru. Hrvatska nije \u2013 zastarjeli i neu\u010dinkoviti modeli socijalne dr\u017eave kao svojevrsni klon Bismarckova i socijalisti\u010dkoga socijalnog sustava uvelike pojedince udaljavaju od tr\u017ei\u0161ne ekonomije i poduzetni\u0161tva. U sektoru obrazovanja, osobito visokog i specijalisti\u010dkog, u Europi su se u protekla dva desetlje\u0107a dogodile velike promjene. Hrvatska je konzervirala svoj obrazovni sustav koji danas proizvodi, uz nekoliko iznimaka, nezapo\u0161ljive ljudske potencijale. A upravo se pred na\u0161im o\u010dima doga\u0111a promjena paradigme ekonomskog razvoja koja se vi\u0161e ne oslanja na tradicionalnu kombinaciju faktora (prirodni resursi + kapital + rad). Glavni \u010dinitelji ekonomskog razvoja na po\u010detku 21. stolje\u0107a postaju intelektualni, kreativni i socijalni kapital, koji uz tehnologije, talente i toleranciju, sna\u017eno pokre\u0107u razvoj uspje\u0161nih nacionalnih ekonomija. Hrvatska se u svom razvoju ne oslanja na ove faktore \u2013 u obrazovanje se nedovoljno ula\u017ee, samo 3,3 posto BDP-a (ni\u017ee nego u Bugarskoj i Rumunjskoj!), a talenti odlaze stvarati nacionalno bogatstvo drugih zemalja.<\/p>\n
\nBrojni teorijski i empirijski dokazi lako \u0107e argumentirati odgovore na to pitanje. Razlozi u razvojnom zaostajanju Hrvatske, naime, ne smiju se uporno tra\u017eiti u razornim u\u010dincima Domovinskog rata, kako se to \u010desto mo\u017ee \u010duti. Hrvatska se sporije razvija zbog brojnih, vrlo slo\u017eenih strukturnih problema te velikih pogre\u0161aka i nekompetentnosti u vo\u0111enju javnih politika.<\/p>\n