Posts Tagged obavijesti

Niti nakon 7. sastanka pregovaračkih odbora sindikata i poslodavca, održanog 15. ožujka 2021. godine nije postignut dogovor koji bi doveo do sklapanja novog KU. Pregovarački odbor sindikata je na današnjem sastanku obavijestio poslodavca da prekida ove kolektivne pregovore. Također danas je poslodavcu predana i najava industrijske akcije — štrajka.

Podsjećamo, KU HŽ Infrastrukture d.o.o. istekao je 28. veljače 2021. godine i trenutno se nalazi u produženoj primjeni.

Reprezentativni sindikati su s ciljem postizanja kompromisa, uvažavajući gospodarske okolnosti uzrokovane epidemiološkom situacijom i potresima u RH, odmah na početku pregovora izrazili spremnost da se o cijenama sata rada pregovaramo u posljednjem kvartalu 2021. godine (namjera je ovaj KU ponovno ugovoriti na rok od 1 godine). Bez obzira na najavljenu spremnost reprezentativnih sindikata poslodavac čvrsto ustraje u namjeri da radnicima HŽ Infrastrukture i dalje nudi samo “mrvice”.

Naše zahtjeve sveli smo isključivo na ugradnju neoporezivih dodataka u kolektivni ugovor.

U odnosu na ono što imamo sada poslodavac nudi rast od 1400,00 kn godišnje isključivo kroz jednokratne dodatke na plaću: regres i uskrsnicu. Podijelimo li navedeni iznos na 12 mjeseci dolazimo do sramotnih i omalovažavajućih 116,66 kn mjesečno, odnosno rast od 1,67%! Nakon 14 godina bez rasta plaća!

Ova ponuda poslodavca daleko je od onoga što je potrebno za postizanje kompromisa, sklapanje novog kolektivnog ugovora i očuvanja socijalnog mira u HŽ Infrastrukturi d.o.o.

Za više detalja obratite se svojim sindikalnim povjerenicima.

PRIPĆENJE (pdf)

Dežurstvo u stanju pripravnosti ne čini u cijelosti radno vrijeme osim ako ograničenja nametnuta radniku u velikoj mjeri ograničavaju njegovu mogućnost da upravlja svojim slobodnim vremenom tijekom tog dežurstva

Organizacijske poteškoće koje radniku može uzrokovati dežurstvo i koje su posljedica prirodnih elemenata ili njegova slobodnog izbora nisu relevantne

U predmetu C-344/19 tehnički stručnjak bio je zadužen osigurati tijekom više uzastopnih dana funkcioniranje odašiljačkih centara za televiziju smještenih na planini u Sloveniji. Osim dvanaest sati svojeg redovnog posla, obavljao je i dežurstva u trajanju od šest sati dnevno u stanju pripravnosti. Tijekom tih dežurstava nije bio obvezan ostati u dotičnom odašiljačkom centru nego je morao biti dostupan na telefon i u slučaju potrebe moći se tamo vratiti u roku od sat vremena. On je de facto, uzimajući u obzir zemljopisni položaj odašiljačkih centara koji su teško dostupni, bio primoran tamo boraviti za vrijeme svojih dežurstava, u smještaju za zaposlenike koji mu je stavio na raspolaganje njegov poslodavac, bez puno mogućnosti za rekreativne aktivnosti.

U predmetu C-580/19 državni službenik obavljao je dužnost vatrogasca u gradu Offenbach na Majni (Njemačka). Na tom je temelju, uz svoju redovitu službu morao redovito obavljati dežurstva u stanju pripravnosti. On tijekom tih dežurstava nije morao biti prisutan na mjestu koje je odredio njegov poslodavac nego biti dostupan i u slučaju uzbune biti u mogućnosti doći do granice grada u roku od 20 minuta u svojoj interventnoj uniformi i sa službenim vozilom koje mu je stavljeno na raspolaganje.

Predmetne osobe smatrale su da su se njihova dežurstva u stanju pripravnosti, zbog ograničenja koja podrazumijevaju, trebala u cijelosti priznati kao radno vrijeme i tako se i plaćati, neovisno o tome jesu li obavile konkretan posao tijekom tih dežurstava ili ne. Nakon što je prvonavedenoj osobi odbijen zahtjev u prvom i drugom stupnju, ona je podnijela reviziju pred Vrhovnim sodiščem (Vrhovni sud, Slovenija). Druga je pak pokrenula postupak pred Verwaltungsgerichtom Darmstadt (Upravni sud u Darmstadtu, Njemačka) nakon što joj je poslodavac odbio zahtjev.

Odgovarajući na prethodna pitanja dvaju navedenih sudova, Sud je u dvjema presudama koje je donijelo veliko vijeće osobito pojasnio kada se dežurstva u stanju pripravnosti mogu kvalificirati kao „radno vrijeme” ili, obrnuto, „vrijeme odmora” s obzirom na Direktivu 2003/88 (vidi pod: 1).

Ocjena Suda

Uvodno, Sud podsjeća da se dežurstvo radnika treba kvalificirati ili kao „radno vrijeme” ili kao „vrijeme odmora” u smislu Direktive 2003/88, jer su ta dva pojma međusobno isključiva. Nadalje, vrijeme tijekom kojeg radnik nije obavio nikakvu zadaću za svojeg poslodavca nije nužno „vrijeme odmora”. Tako iz sudske prakse Suda osobito proizlazi da se dežurstvo automatski mora kvalificirati kao „radno vrijeme” kada radnik tijekom tog dežurstva ima obvezu ostati na svojem mjestu rada, različitom od svojeg domicila, i tamo biti na raspolaganju svojem poslodavcu.

Nakon tog pojašnjenja Sud je kao prvo ocijenio da dežurstva, uključujući u stanju pripravnosti, u cijelosti ulaze u pojam „radno vrijeme” i kada ograničenja nametnuta radniku tijekom tih dežurstava objektivno i u velikoj mjeri utječu na njegovu mogućnost da slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i da se posveti svojim vlastitim interesima. Nasuprot tomu, kada nema takvih ograničenja, samo ono vrijeme koje je vezano uz obavljanje posla koji je, eventualno, zaista izvršen tijekom takvih dežurstava treba smatrati kao „radno vrijeme”.

U tom pogledu Sud navodi da se, kako bi se ocijenilo je li dežurstvo „radno vrijeme”, mogu uzeti u obzir samo ona ograničenja koja su radniku nametnuta nacionalnim propisom, kolektivnim ugovorom ili od strane njegova poslodavca. Nasuprot tomu, organizacijske poteškoće koje radniku može uzrokovati dežurstvo i koje su posljedica prirodnih elemenata ili njegova slobodnog izbora nisu relevantne. To je primjerice slučaj nedostatka rekreativnih aktivnosti u području iz kojeg se radnik ne može u praksi udaljiti za vrijeme dežurstva u stanju pripravnosti.

Osim toga Sud naglašava da je na nacionalnim sudovima da izvrše opću provjeru svih okolnosti slučaja kako bi provjerili treba li dežurstvo u stanju pripravnosti kvalificirati kao „radno vrijeme” jer ta kvalifikacija naime nije automatska kada ne postoji obveza ostanka na mjestu rada. U tu svrhu, s jedne strane, nužno je uzeti u obzir razumnost roka kojim raspolaže radnik da se vrati obavljanju svojih profesionalnih aktivnosti od trenutka kada ga njegov poslodavac pozove na intervenciju, što načelno podrazumijeva da se vrati na mjesto rada. Međutim, Sud ističe da posljedice takvog roka treba ocijeniti konkretno, uzimajući u obzir ne samo druga ograničenja koja su nametnuta radniku, kao što je obveza da ima sa sobom posebnu opremu kada mora doći na mjesto rada, nego i pogodnosti koje su mu dane. Takve pogodnosti mogu se sastojati primjerice od stavljanja na raspolaganje službenog vozila za koja vrijede odstupanja od pravila u cestovnom prometu. S druge strane, nacionalni sudovi moraju također uzeti u obzir prosječnu učestalost intervencija koje je radnik odradio tijekom svojih dežurstava, kad se ona može objektivno ocijeniti.

Kao drugo, Sud naglašava da način plaćanja radnika za dežurstva ne ulazi u područje primjene Direktive 2003/88. Stoga joj se ne protive nacionalni propis, kolektivni ugovor o radu ili odluka poslodavca koji u svrhu naknade za dežurstva različito uzimaju u obzir razdoblja tijekom kojih su zaista obavljene radne obveze i ona u kojima nije obavljen nikakav stvarni posao, čak i ako se ta razdoblja moraju u cijelosti smatrati kao „radno vrijeme”. Kada je riječ o plaćanju dežurstava koja se ipak ne mogu kvalificirati kao „radno vrijeme”, Direktivi 2003/88 ne protivi se niti isplaćivanje iznosa kojim se želi nadoknaditi nepogodnosti koja ta dežurstva uzrokuju radniku.

Kao treće, Sud ističe da činjenica da se dežurstvo koje se ne može kvalificirati kao „radno vrijeme” smatra kao „vrijeme odmora” ne utječe na posebne obveze poslodavaca predviđene Direktivom 89/3912 . Konkretno, oni ne mogu uvesti dežurstva koja svojom duljinom ili učestalošću predstavljaju rizik za sigurnost ili zdravlje radnika, i to neovisno o činjenici da se ta dežurstva kvalificiraju kao „vrijeme odmora” u smislu Direktive 2003/88.

NAPOMENA: Prethodni postupak omogućuje sudovima država članica da u okviru postupka koji se pred njima vodi upute Sudu pitanja o tumačenju prava Unije ili o valjanosti nekog akta Unije. Sud ne rješava spor pred nacionalnim sudom. Na nacionalnom je sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.

_{(1) Članak 2. točka 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).}

Međunarodni dan žena obilježava se i slavi se u mnogim državama diljem svijeta. Međunarodni dan žena razvio se iz aktivnosti radničkog pokreta na prijelazu u 20. stoljeće u sjevernoj Americi i diljem Europe.

8. ožujka 1857. godine u New Yorku tekstilne radnice su organizirale štrajk zbog užasnih uvjeta rada, predugog radnog vremena i niskih plaća. Izašle su na cestu zahtijevajući bolje uvjete rada i veće plaće. Rastjerane napadom policije, nisu se predavale te su se nastavile boriti za bolje uvjete rada. Prvi Nacionalni dan žena obilježen je u SAD-u 28. veljače 1909. godine kako bi se odala počast tekstilnim radnicama koje su 1908. štrajkale u New Yorku protiv loših uvjeta rada.

1910. godine na sastanku Clara Zetkin predlaže na kongresu socijalista u Kopenhagenu, (Danska) proglašavanje Dana žena, kao međunarodnog dana, kako bi se odala počast pokretu za ženska prava i izgradila podrška za dobivanje općeg biračkog prava za žene.

1913. godine Međunarodni dan žena također postaje mehanizam za prosvjede protiv Prvog svjetskog rata. Kao dio pokreta za mir, žene u Rusiji obilježavaju prvi Međunarodni dan žena zadnje nedjelje u veljači. Drugdje u Europi, na ili oko 8. ožujka sljedeće godine, žene su održavale skupove protiv rata ili kako bi izrazile solidarnost s drugim aktivistima.

1915. godine za vrijeme dok Prvi svjetski rat bjesni, veliko okupljanje žena (oko 1300 žena iz 12 država) održava se 15. travnja u Hagu (Nizozemska).

1917. godine u pozadini rata, žene u Rusiji prosvjeduju i štrajkaju za „Kruh i mir“ zadnje nedjelje u veljači (koji pada na 8. ožujak po gregorijanskom kalendaru).

Nakon Drugog svjetskog rata, 8. ožujak se počeo obilježavati u mnogim državama. 1975. godine, koja je proglašena Međunarodnom godinom žena, Ujedinjeni narodi počinju obilježavati 8. ožujak kao Međunarodni dan žena. Dvije godine kasnije, u prosincu 1977. godine Opća skupština usvaja rezoluciju proglašavajući da se Dan Ujedinjenih naroda za ženska prava i međunarodni mir obilježava bilo koji dan u godini u državama članicama, u skladu s njihovom povijesnom i nacionalnom tradicijom.

Od svog osnutka 1945. godine (24. listopada) radi promicanja međunarodne suradnje nakon razaranja Drugog svjetskog rata, UN je ugradio jednaka prava muškaraca i žena u središte svog raison d’etre – u osnivačkoj povelji ističe se da je, između ostalog, svrha UN-a promicati i poticati temeljne slobode za sve bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili religiju.

1948. godine na Općoj skupštini UN-a usvojena je Opća deklaracija o ljudskim pravima, kao prvi globalni instrument koji priznaje postojanje osnovnih neotuđivih prava i temeljnih sloboda koja se primjenjuju na svako ljudsko biće. Deklaracija po prvi put u ljudskoj povijesti potvrđuje osnovna građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava koja svi trebaju uživati – muškarci i žene.

1979. godine Opća skupština UN-a usvaja Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW), koji je najobuhvatniji međunarodni instrument za zaštitu ljudskih prava žena. Definira značenje diskriminacije protiv žena i utvrđuje zakonsku obvezu država članica Konvencije da prekinu takvu diskriminaciju. Konvencija zahtjeva od država članica da iskorijene diskriminaciju protiv žena u javnoj i privatnoj sferi života žene, uključujući obitelj te je usmjerena prema postizanju sadržajne jednakosti između muškaraca i žena – ne samo u zakonima, već u stvarnosti. Od 2015. godine Konvencija je sa 189 država članica drugi najratificiraniji ugovor UN-a o ljudskim pravima (poslije Konvencije o pravima djeteta).

Svjetska konferencija o ljudskim pravima, održana u Beču 1993. godine napravila je povijesni iskorak u zaštiti ženskih prava priznajući nasilje protiv žena kršenjem ljudskih prava te pozivajući na mjere prema iskorjenjivanju takvih oblika nasilja. Posljedično, u prosincu iste godine, Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Deklaraciju o iskorjenjivanju nasilja protiv žena, kao prvog međunarodnog instrumenta koji se izričito bavi i definira oblike nasilja protiv žena te određuje okvir za globalne aktivnosti.

1995. godine u Pekingu je na Četvrtoj svjetskoj konferenciji UN-a o ženama sudjelovalo 17000 sudionika i 30000 aktivista na kojoj je 189 država jednoglasno usvojilo napredni plan za osnaživanje žena. Nazvan Pekinška deklaracija i platforma za djelovanje, određenim okvirom ističe ciljeve i aktivnosti u 12 kritičnih područja djelovanja kako bi se unaprijedila prava žena. Svakih pet godina od usvajanja rade se globale revizije kako bi se ocijenio napredak i implementacijske rupe.

Na razini Europske unije i prije njenog osnutka, europski čelnici postavili su temelje za rodnu ravnopravnost. 1957. godine potpisan je Rimski ugovor s kojim je rodna ravnopravnost postala temeljna vrijednost Europske zajednice.

1975. godine Vijeće europskih zajednica usvojilo je načelo jednakosti plaće za žene.

2000. godine EU je objavio Povelju o temeljnim pravima gdje se navodi kako ravnopravnost žena i muškaraca mora biti osigurana u svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaćanje.

2014. godine usvojena je direktiva za borbu protiv nasilja nad ženama i trgovanja ljudima.

2019. usvojena je direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi.

Danas, 2021. godine, prema indeksu Europskog instituta za ravnopravnost spolova za 2020. godinu (podatci za 2018.) EU ima 67,9 od 100 bodova i trenutačnim tempom treba najmanje 60 godina za postizanje ravnopravnosti, a Hrvatska se nalazi na 20. mjestu u EU po indeksu ravnopravnosti spolova s 57,9 bodova.

Danas, 46 godina od usvajanja načela jednakosti plaća do danas, navedeno načelo još uvijek nije zaživjelo na razini EU, unatoč postojanju zakonodavnog okvira. Na razini EU razlika u plaći muškaraca i žena iznosi oko 14 posto, a u Hrvatskoj je oko 11 posto. Kao način rješavanja ustrajnog neodgovarajućeg provođenja temeljnog načela jednakosti plaća, Europska komisija 2021. godine donosi prijedlog direktive za jačanje primjene načela jednake plaće za jednaki rad ili rad jednake vrijednosti između žena i muškaraca kroz mehanizam transparentnosti plaća i nadzor.

Danas, godinu dana od izbijanja pandemije, možemo reći da je na prvoj liniji borbe protiv koronavirusa više žena. Od 49 milijuna njegovatelja u EU- u, koji su najviše izloženi virusu, oko 76 posto ( u Hrvatskoj 78 posto) su žene. Također, žene su prekomjerno zastupljene u osnovnim uslužnim djelatnostima, od prodaje do skrbi o djeci, koje su ostale otvorene tijekom pandemije. U EU-u 82 posto blagajnika i 95 radnika u poslovima u domaćinstvu su žene.

Oko 84 posto zaposlenih žena u dobi od 15 do 64 godine radi u uslužnom sektoru, uključujući poslove najpogođenije pandemijom na kojima često dolazi do gubitka radnih mjesta. Karantena je utjecala i na „feminizirane“ sektore gospodarstva, uključujući vrtiće, tajničke poslove i rad u kućanstvu.

Više od 30 posto žena u EU radi na nepuno radno vrijeme i često su zastupljene u neformalnom gospodarstvu, gdje obično imaju manja radnička prava, zdravstvenu zaštitu i druga temeljna prava. Vjerojatnije je i da će uzeti dopust kako bi skrbile o djeci i rodbini, a tijekom ograničenja kretanja često su morale kombinirati rad od kuće i brigu o djeci. Hrvatska nije donijela nikakve mjere kojima bi se olakšalo ženama premostiti ovo razdoblje.

Svake godine oko 50 žena u EU-u izgubi život zbog nasilja u obitelji, tijekom ograničavanja kretanja ta brojka se povećala, a žrtvama je bilo teže pomoći. Istovremeno, veća upotreba interneta tijekom pandemije povećala je rodno uvjetovano nasilje i seksualno zlostavljanje djece, posebno djevojčica.

Danas, 164 godine nakon štrajka u New Yorku, žene diljem svijeta još uvijek se bore za priznanje jednakosti, za bolje uvjete rada, za potpuno poštivanje i nepovredivost dostojanstva.

IZVOR

Državni tajnik u Ministarstvu prometa Alen Gospočić izjavio je u srijedu kako je ovo “godina željeznice”, da se kreće u njenu veliku reformu te da su projekti u njoj trenutno vrijedni tri milijarde eura.

Pred nama sveobuhvatna reforma željezničkog sustava, doslovno renesansa tog sustava, rekao je Gospočić u Hrvatskom saboru predstavljajući izmjene Zakona o željeznici, odnosno potrebu da se u njega prenese europska direktiva.

Željeznička se infrastruktura, napomenuo je, neće izgraditi preko noći, taj posao traje desetak godina. Neki projekti su u gradnji, neki u izradi studija, ti projekti su u ovom trenutku vrijedni tri milijarde eura, rekao je državni tajnik.

Željeznica u Hrvatskoj desetljećima zapostavljana

Zastupnici pozdravljaju najavljenu reformu, suglasni da je željeznica u Hrvatskoj desetljećima zapostavljana na račun drugog prometa.

Tomislav Tomašević (Zeleno-lijevi blok) ističe da u okviru reforme ulaganje u željezničku infrastrukturu treba iznositi 50 posto svih ulaganja u prometnu infrastrukturu.

Smatra i da treba odustati od privatizacije HŽ Carga jer “jedino Britanija nema državnog teretnog prijevoznika”, te osnovati udruženje korisnika željezničkih usluga.

Modernizacija voznog parka HŽ putničkog prijevoza je u tijeku i u slijedeće četiri godine bit će obnovljeno 60 posto, kaže Pero Ćosić (HDZ) i ističe da će na hrvatskim prugama voziti 68 novih, niskopodnih električnih vlakova.

Možemo imati savršene vlakove, ali nemamo prugu

“Možemo imati savršene vlakove, ali ako nemamo prugu džaba smo krečili”, uzvraća Anka Mrak Taritaš (GLAS) i poručuje da smo, kad je riječ o infrastrukturi, “mali šepavi mački”.

Slično smatra i Ivana Posavec Krivec (SDP) koja kaže da već sada imamo niskopodne vlakove koji mogu voziti do 120 kilometara na sat, ali nemamo željeznicu kojom mogu prometovati.

Zastupnici su Vladin prijedlog o tehničkoj izmjeni Zakona iskoristili kako bi postavili pitanja o sasvim konkretnim problemima i projektima na željeznici.

Pruga Zabok-Zaprešić kasni godinu i pol; Pruga početkom rujna 

Pruga Zabok-Zaprešić kasni godinu i pol, trebala je biti završena 1. listopada 2019., podsjeća Hrastov zastupnik Hrvoje Zekanović.

Poziva nadležne u Hrvatskim željeznicama da se pozabave činjenicom da se u autobuse, koji umjesto vlaka prevoze putnike, “nagura više ljudi nego je sjedala, krše se epidemiološke mjere”.

Pruga je u “finalizaciji tehničkih radova”, nakon toga treba ishoditi dozvole i pustiti prugu u pogon, vjerujem početkom rujna, odgovorio je Gospočić zastupniku Domovinskog pokreta Davoru Dretaru.

Naveo je kako nema spoznaja da je bilo makinacija oko radova te da je nadzornik iz EU imao zamjerke.

Marin Miletić (Most) poručuje kako Rijeka i Primorsko-goranska županija predugo čekaju novu i modernu prugu prema mađarskoj granici.

Marin Lerotić (IDS) ističe kako istarska pruga, “koja je potpuno zaboravljena od države”, zaslužuje revitalizaciju i modernizaciju kako bi se iskoristili potencijali Istre, posebno njene unutrašnjosti.  

Davor Ivo Stier (HDZ) apostrofira gradnju 14 kilometara pruge koja će povezati Samobor sa Zagrebom. Taj projekt ide u dobrom smjeru, treba naći rješenje da se smanji velik broja stajališta radi što veće protočnosti, odgovara Gospočić.

Do Zagreba brže “na biciklu ili magaretu” nego vlakom

Miro Bulj (Most) ljuti se zbog ukidanja noćnog brzog vlaka Split-Zagreb, tvrdi da od 2005. “ni lipe” nije uloženo u prugu od Splita do Zagreba, da se na toj relaciji putuje dva sata dulje nego prije 15 godina. “Brže dođete na biciklu ili magaretu, nego vlakom”, kazao je zastupnik.

I Anja Šimpraga (SDSS) upozorava na ukidanje te noćne linije, ali i one Rijeka-Osijek u jutarnjem terminu, na to da na kolodvorima više nema noćnih smjena.

Izmjene Zakona o željeznici uređuju situaciju u kojoj nekoliko željezničkih prijevoznika u isto vrijeme na istim trasama zatraži od upravitelja infrastrukture dodjelu trasa, odnosno pristupa željezničkoj infrastrukturi kako bi mogli prevoziti putnike i/ili terete, pa su im zahtjevi međusobno u koliziji.

Predložene izmjene u tom slučaju propisuju postupak koji upravitelj infrastrukture provodi sa željezničkim prijevoznicima kako bi osigurao najbolje moguće ispunjavanje njihovih zahtjeva.

U svijetu rada ozbiljno pogođenom aktualnom pandemijom poslodavci i radnici moraju primjenjivati nove postupke i prakse s ciljem sprječavanja širenja bolesti COVID-19 na radnom mjestu. Iako će cijepljenje s vremenom dovesti do popuštanja mjera, nije jasno do koje mjere ili kada će doći do vraćanja na uobičajene radne aktivnosti.

Područje sigurnosti i zdravlja na radu (OSH) nudi praktičnu podršku za prilagođavanje rada novim okolnostima te doprinosi suzbijanju prijenosa bolesti COVID-19.

Kako bi u tome pružila svoj doprinos, EU-OSHA je nedavno objavila revidirane smjernice EU-a za sigurnost i zdravlje na radu koje su prvotno objavljene prošle godine. U dokumentu se navode primjeri mjera koje mogu pomoći poslodavcima u postizanju odgovarajućeg sigurnog i zdravog radnog okruženja pri obavljanju ili nastavljanju aktivnosti.

Pročitajte i podijelite ažurirane smjernice za EU (25 jezičnih verzija):

COVID-19: Povratak na radno mjesto: prilagođavanje radnih mjesta i zaštita radnika  (PDF)